Monografija „Paviljon Serbia u Rimu 1911. - Modernizam, arhitektura i rana ideja jugoslovenstva“ autora Slobodana Danka Selinkića osvjetljava i značaj i značenje ove u javnosti skoro nepoznate građevine autorskog tima arhitekte Petra Bajalovića i vajara Ivana Meštrovića Paviljon Serbia na Međunarodnoj izložbi lijepih umjetnosti 1911. godine u Rimu.
Predmet istraživanja ove studije je nestala građevina, Paviljon Serbia izgrađen u Rimu 1911. i koji je svoj život imao osam mjeseci. Cilj studije je da se taj značajan projekat u arhitektonskom i umjetničkom smislu prevede iz sjećanja u memoriju, odnosno da narativ o njemu postane dio kulture pamćenja.
Autor nam pokazuje kako se to postiže, polazeći od stanovišta da je pamćenje ili memorija sposobnost da se pitamo i tumačimo, da saznamo. Autor otkriva političke i društvene okolnosti nastanka Paviljona, a činjenica da je ovom izložbom Ivan Meštrović postao međunarodno poznat umjetnik i stvaralac svjedoči narativ o njemu koji ga do današnjih dana prati.
Činjenica da je do danas ostao jedan od svjetskih najpriznatijih ličnosti istorije umjetnosti južnoslovenskih naroda, ali unutar diskursa svih tih naroda kontroverzan i povremeno izložen potrebama traumatizovanja javnosti na vječitu temu ovdašnjih prostora koliko je Meštrović i njegovo djelo „naše“. Ili kako ovdašnje kulture percipiraju međunarodne izložbe i na koji način pristupaju i nude sadržaj sopstvene kulture drugima.
Autor nas podsjeća da sopstveni paviljoni imaju i veću izlagačku autonomiju, i to je činjenica koja i danas ima isti cilj ili željeni efekat participacije na međunarodnim izložbama od Bijenala umjetnosti u Veneciji, pa do EXPO izložbi.
Autor ističe kroz istraživanje rimske izložbe da učešće Kraljevine Srbije prate iznenadne odluke u posljednjem trenutku, kašnjenje i neizvjesnost i da to sve ima sličnosti i sa današnjim organizovanjem i učešćem u međunarodnim izložbama i za ove naše prostore, i da i danas postoje velika očekivanja da se sa minimalnim sredstvima postigne veliki uspjeh.
Priča je aktuelna i danas u Crnoj Gori, a akteri traumatizacije javnosti na temu Mauzoleja nikako da ostave i Njegoša i Meštrovića na miru
Seliknić zaključuje: To dokazuje, nažalost, da 100 godina nakon rimskog uspjeha kod nas i dalje sve zavisi od entuzijazma i napora pojedinaca, budući da i dalje nedostaje efikasna državna kulturna politika i sistematska, planska i finansijska podrška kulturi.
Monografija kao diskurzivna i vizuelna platforma referiše na društveni kontekst i trenutak u kome se razvija Međunarodna izložba u Rimu, opisuje njen značaj za razvoj grada Rima i to je takođe važan doprinos istraživanja, koje nudi različite perspektive javnih politika koje generišu projekti svjetskih izložbi i zašto oni u svom trajanju izazivaju pažnju i u konačnom predstavljaju zonu prestiža i različitih kompatitivnih strategija na globalnom planu, još od Prve svjetske izložbe u Londonu 1851. ili Prve internacionalne izložbe umjetnosti u Veneciji 1895. godine.
Primjer izgradnje i koncepta Paviljona je priča o pristupu koji počiva na dijalogu ili interkulturalnosti, o stvaranju sadržaja iz više pogleda, recimo susjeda. U ovom slučaju srpskih i hrvatskih umjetnika, okupljenih tada u ideji jugoslovenstva i u vremenu političke artikulacije ujedinjenja Južnih Slovena, koje će se desiti 1918. stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, državi koja nije integrativno odražavala ideju ostalih naroda i koja će u drugom svom izdanju doživjetikrvavi raspad.
Knjiga o jednom paviljonu i susretu dvije ključne ličnosti koje su ga stvorile, govori i o tome kako je sve moglo drugačije izgledati, baš onako kako i Marko Tomaš piše dramski tekst Noć s Aleksom, o Aleksi Šantiću koji u godini svoje smrti razmišlja i o idelima jugoslovenstva koji pokazalo se vrlo brzo nakon formiranja države nijesu slijedili misli i želje velikih južnoslovenskih umova XIX i početka XX stoljeća.
Spominjem ovaj recentni dramski tekst, po kojoj je hrvatski reditelj Ivica Buljan režirao u mostarskom HNK istoimenu predstavu, prizivajući mogućnost da knjiga može biti inspiracija i za predstavu o Ivanu Meštroviću, jer se čita i kao dokumentarni roman, na momente i kao potraga za umjetničkim djelima, uzbudljiva priča o putovanju i saznanju.
Interkulturalnost ili primjer saradnje u izgradnji Paviljona Serbia je primjer koji označava i kosmopolitizam njegovih aktera ili kako ga definiše Aleš Debeljak, da se pojedinčev način izražavanja jača u međusobnom oplođenju s drugim jezicima i kulturnim tradicijama i da se međukulturna kompetencija temelji na spoznajnoj radoznalosti i istovremenoj sposobnosti suosjećanja i uživljavanja.
Autor u monografiji ističe i dokumentuje jedinstvenost projekta koji izlazi iz postojećih praksi koje se dominantno baziraju na forsiranju tzv. srpsko-vizantijskog stila koji označava i pitanje dualizma u sprskoj umjetnosti, kulturi i politici.
Knjiga o jednom paviljonu i susretu dvije ključne ličnosti koje su ga stvorile
Uticaj pravoslavne crkve u zastupanju tog stila određivao je i dalje određuje društvene tokove razvoja kroz konstrukciju mita o srskoj „nacionalnoj“ arhitekturi koju su promovisali teoretičari tzv. srpsko-vizantijskog stila.
Potvrda tog dualizma je i okolnost da se iste te 1911. godine Kraljevina Srbija u Rimu predstavlja jednim modernističkim projektom, a na Međunarodnoj izložbi industrije i rada u Torinu profanu izlagačku temu „oblači“ u sakralni objekat pravoslavne crkve. Odsustvo pravila ili kanona tako uspostavljenog stila, srpsko-vizantijskog autor problemski čita kao nemogućnost njegovog i nalaženja i prevazilaženja, i da je pojam nastao kao cilj, a ne kao posljedica.
Kada se sagledaju takvi konteksti bolje možemo razumjeti čitanje Meštrovićevog djela i u Crnoj Gori, njegovu posvetu Petru II Petroviću Njegošu u izvedbi Mauzoleja na Lovćenu. Ili priču o neuspjehu projekta realizacije u Kraljevini Jugoslaviji i kasnijeg uspjeha u socijalističkoj Jugoslaviji.
Priča je aktuelna i danas u nezavisnoj Crnoj Gori, a akteri traumatizacije javnosti na temu Mauzoleja nikako da ostave i Njegoša i Meštrovića na miru.
I ovaj primjer, kao i činjenica da se nakon više od 100 godina osvjetljava jedan izuzetan događaj i prostor Paviljona Serbia u Rimu 1911. godine, označava moć prostora kao osnovne ravni na kojoj se uspostavljaju odnosi moći, kako to ističe Mišel Fuko.
