Nakon niza epskih pjesama posvećenih ličnostima, porodicama i događajima koji su obilježili crnogorsku istoriju, Zoran B. Radonjić ima novu epsku pjesmu – „Brigadir Jovo Bećir“.
Stihovi ne govore samo o vojničkom putu i životu brigadira Jova Bećira, već kroz njegovu sudbinu otvaraju širu priču. Kroz porodične niti pjesnik ne prati samo jednog čovjeka, već gradi širu sliku jednog vremena: njegovih običaja, ratova, porodičnih veza, iskušenja i sudbina koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Zoran B. Radonjić kroz epsku riječ nastoji da od zaborava sačuva jedan istorijski lik i svijet kojem je pripadao, ali i da kroz priču o jednoj porodici približi savremenom čitaocu duh i vrijednosti jednog davnog vremena.
U nastavku pročitajte njegovu novu pjesmu :
Brigadir Jovo Bećir
Divno li je gledat zoru
Iz Njeguškog polja ravna,
Ðe se rađa od davnina
Slobodarska luča slavna.
Zrak sunčani prelama se
Preko vrha Jezorskoga,
Pa toplinom gladi sela
Više mora Jadranskoga.
Dokle ovu sliku gledam
U misli mi dođe priča,
Evo pera, evo pjesme,
Da uz gusle se ispriča.
Želja mi je da vi kažem
Sa Njeguša priču staru,
O Nikovom sinu Jovu,
O Bećiru, ljutom lavu.
No, da krenem ispočetka,
Od ognjišta starevine,
Kad obnovi Niko Bećir
Dvore slavne ujčevine.
Bjehu dati silnoj vatri,
A šljemena preśečena,
Da ostanu iskopište
Guvernadurskih imena.
Stare dvore Radonjića,
Nekad alaj barjaktara,
Od pošasti zaborava
Crnogorka čuva stara.
Svako jutro u cik zore
Punih dvadesdevet ljeta,
Odiva je u rod išla
Da zaplamti vatra sveta.
Ognjište se ne ugasi,
Piri vatru majka stara,
No umjesto sa rodbinom
Sa kamenjem razgovara.
„I bez vas ću ostanuti”,
Kao đeci nježno zbori.
„Sa razura Radonjića
Knjaz seoske crkve tvori.”
Viđe Niko da mu majci
Rodska rana ne zarasta,
Iz tog bola i zavjeta
Jedna divna priča nasta.
Pa Ivani, majci, zbori:
„Neće zjapit' ruševina,
Gradićemo život sebi,
Đe je tvoja đedovina.
Krš tesanik, što pripremih,
Crkvi ja ću priložiti,
A Kulicu Radonjića
Iz pepela obnoviti.
Krš za krš ću mijenjati,
Temelj sveti iz planina,
Da nam bude berićetno!
Toči, majko, rujna vina!
Ogrijaće sunce jarko
Tvoju dušu napaćenu,
Ognjište će u tvom rodu
Biti ukras tom kamenu!”
I baš tu će porast momci,
Sinovi od Bećir Nika,
Iver neće dalje klade,
Biće Crne Gore dika.
Ima im po kome doći,
Krv predaka njima teče,
Krv ratnika starog kova,
Krv onijeh što ne kleče!
Gledali su svoga oca
Kako sablju oštri svoju,
Kako oganj džeferdara
U krvavom pali boju.
To su ljudi i junaci
Što će vječnost da ih pamti,
Kad im guslar sa guslama
Među njina djela svrati.
Knjaz je Niku dao riječ:
„Komandir si bataljona
Od Njeguša i Cetinja,
Tog junačkog bastiona!”
Obznani se kroz nahiju,
U Bećira novo zvanje,
Kuća im ga stara daje,
I naroda poštovanje.
Al’ umjesto blagostanja
Crni oblak nebo svuče,
Knjaz povuče datu riječ,
Vijest o tom’ ka' grom puče.
Jedna riječ, jedno djelo,
Crnogorskog gospodara,
Uvrijedi bez povratka
Muško srce iz njedara.
Knjaz se boji što će biti
I od straže svoje ište,
Da privedu Bećir Nika,
Neće ići na bojište.
Stigli momci na Njeguše
Do pred kulu komandira,
Pozdravi ih domaćine,
A riječi mukom bira:
„Ðeco moja, perjanici,
Nemojte mi zamjeriti,
Još se nije taj rodio
Ko će Nika privoditi.
No idite put Cetinja,
Pozdravite gospodara,
Sam ću doći pred Nikolu
I donijet zeru dara!”
Odluku je on donio,
Samo jedna može biti,
Na crne se pute sprema,
Ujčevini svojoj hiti.
Ne šće Niko dići ruku
Na Nikolu, svoga knjaza,
Zbog države i zbog časti
I Bećira mu obraza.
Te poruči svojoj šćeri:
„Put Cetinja odmah pođi,
Braću svoju mi dovedi
I sa njima kući dođi!”
A junak se silan sprema,
Nošnju uze sa divana,
Zornu glavu krasi kapa,
Crnogorska, opjevana.
Levor sprema za desnicu
Da potonji oganj grune,
Da se slavi Niko Bećir
Uz gusala zvuka strune!
Sa prozora đecu viđe
Kako stižu sa vrh polja,
Vrata doma on odškrinu,
Preteče ih zla nevolja.
Oganj planu, krv se prosu,
Crnoj zemlji Niko pade,
Suđena mu davno bješe,
Tijelo joj svoje dade.
Čast bi preča od života
Za Bećira sa Njeguša!
Čast mu živi dovijeka,
Spokojna mu bila duša!
Mjesto toka i ordena
Knjaz Nikola grijeh piše,
Za njegove vladavine
Na prsi mu jedan više.
A Bećiri, ka’ što znaju
Crnogorci stare krvi,
Za slobodu domovine
Staće đe su stali prvi.
Jovo svrši vojne škole
I vrnu se natrag doma,
Da mu plavo oko gleda
Sa Lovćena vatru groma.
Plava kosa na talase
Plave oči u junaka,
Bješe slika i prilika
Ni da mu je vila majka.
Sudbina ga sada vodi
Na valove plavog mora,
U kol’jevku boga Zevsa,
Na ostrvo kritskih gora.
Mnoge trupe na Krit kreću,
Iz Evrope vaskolike,
Za misiju svetog mira
Među Turke i međ’ Grke.
Uz rame sa njima staše
Crnogorci knjaz Nikole,
A nošnjom se svojom zore,
Domaćine da privole.
Na glave im stoje kape,
Toke krase džamadane,
Za pojas im džeferdari,
Sablje vire pod dolame.
Tom prizoru svi se dive,
I tom soju od junaka,
Jer na ratnu čast paziše
Ka’ na ugled od predaka.
A po stavu i po glasu,
Po junaštvu i poštenju,
Jovo dobi poštovanje
A to nikad nema c’jenu.
Jedne zore u neđelju
Za vrijeme liturđije,
Oružje je zazvečalo.
Zar da crkvu krv oblije!?
Tad sa sabljom vuk uleće
I povika r’ječi znane,
Koliko nam istorije
U jednome stihu stane!
Kao nekad Miloš Androv
Što povede na Grahovac,
Viknu Jovo iz sveg glasa:
„Za mnom, ko je Crnogorac!”
Ustuknuše svi u strahu
Kad viđeše vuke gorske,
Da im danas ne presude
Oštre sablje crnogorske.
Čim misija ova minu
Od tamošnje kritske vlasti,
Jovo Bećir dobi orden
Francuske legije časti.
A još ljepši ukras dobi
Od konzula francuskoga,
Eleonorinu ruku
Za sokola njeguškoga.
Krv od roda plemenitog
Ukrasiće vite gore,
Ka’ lovćenski zvončić cvijet
Što je ukras Crne Gore.
Eh, da moga’ vijek proći
Bez pošasti strašnog rata,
Da se ljudska krv ne lije,
Da ne ide brat na brata!
Al’ na mjestu brdovitom
Duž Jadranskog plavog mora,
Boj za bojem opet ide,
I krvavi opet zora.
Balkanski je rat buknuo,
Jovo Bećir poziv dobi,
Da na bedem Skadra grada
Dio vojske on predvodi.
Staro mjesto crnogorstva,
Crven’ barjak opet vije,
A dvoglavi silni oro
Više vojske svoje bdije.
Ta cijena bješe skupa,
Kol’ko pade tu junaka,
Za njih plače i dan danas
Crna Gora, njina majka.
Tad u Skadar kralj postavi
Za vojnoga guvernera,
Uzdanicu, Bećir Jova,
Slavne vojske mu bisera.
No ta sreća ne bi duga,
Nove pišu se granice,
Mjesto sliva jadranskoga
Potekoše ponornice.
Evropa je odlučila,
Skadar mora da se preda,
Diplomatska stiže vojska
Od pet evropskih odreda.
Dočeka ih Jovo Bećir,
Ključeve im grada daje,
I riječ im svoju reče
Da se śutra on ne kaje:
„Ja zavidim prethodniku
Hrabrom borcu Esad paši,
Čija ljudskost i junaštvo
Mnoge druge i nadmaši.
Naredbu bih rado dao
Da se ova varoš brani,
Iako bi meni tada,
Dani bili odbrojani.
Gledat Lovćen sa jezera,
Gledat orla, glave dvije,
I da umrem srećan biću
Ljepše slike na sv’jet nije.
Ali neću gazit riječ
Gospodara kralj Nikole,
Evo ključa Skadra grada,
Crnogorcu bogomolje!”
Ojađeni, siromašni,
Od života potrošeni,
Dočekaše „Rat veliki”
Ka’ prutovi osušeni.
Kralj Nikola šalje Jova
U komandu u Srbiju,
Da uz njinu službu radi,
Švapski nalet da odbiju.
Al’ tu Jovo odmah viđe
Jednu tajnu sakrivenu,
Srpska vlada plan priprema
Da mu zgazi očevinu.
Viđe da mu orden srpski
Baš nikako ne pripada,
Srcu mu se crnogorskom
Ta prevara ne dopada.
Pa im reče oštru riječ
Vojničkoga časnog glasa:
„Ja na prsi neću orden
Da me kiti rad’ ukrasa!
Sa ovijem vi kupujte
Izdajice naše vlasti,
Na prodaju nije Bećir,
Gospodo bez truna časti!
Vrćem srebro, vrćem orden,
Neću let uz kukavice,
Podignut sam među orle
Što se viju nad litice!
Što slobode luču nose,
Sveti zavjet iz davnina,
A ona je Crnogorcu
Vazduh, voda i sudbina!
Ja izvještaj napisaću
O vašemu podlom planu.
Zar vi raku da kopate
Za Crnu mi Goru slavnu!?
Nije srpski ni vojnički
Da činite ‘vakvo djelo,
Sramite se uniforme
Izać’ sve će na viđelo!
Znajte da će istorija
O ovome jednom zborit’,
Ostavljam joj svoje ime,
A znam da je put trnovit!”
Tad napušti srpsku vojsku,
Tu mu sreće više nema,
Prenijeće svome kralju
Crnoj Gori što se sprema.
Put Cetinja vojnik hita,
Preteče ga tajna služba,
Pa panjkaju Jova kralju,
Da umišlja, je optužba.
Pred dvorove Petrovića
Perjanici drže straže,
Pozdravi ih Bećir Jovo
Pa Nikoli, kralju, kaže:
“Evo mene mnogo prije
No što mišljah da ću stići,
Viđeo sam što ne smijem,
Istinu ti moram reći.
Slom države brzo stiže,
Petar Pešić iskren nije,
Nego krvnik i dušmanin
Što namjere svoje krije.
Zajednice neće biti,
Uzeće nam svu državu!
Sačuvaj nam Lovćen sveti,
Istoriju nam blistavu!
Potonji ćeš vladar biti
Naše Crne Gore stare,
Ja toliko, pa ti što ćeš,
Crnogorski gospodare!”
Al’ kralj osta pri svojemu,
Komandu je ustupio,
Zbog odluke i tog čina,
Crnoj Gori presudio.
Snaga zemlje oslabila,
Raširi se vojska dosta,
Dobar dio put Mojkovca
A na Lovćen šaka osta.
Jovo pade u nemilost,
No vremena ratna ištu,
Da junaka prepoznaju
Po držanju na bojištu.
Uzdiže se kao feniks,
I na zapad’ komanduje,
Od obale do Bileće
Tanka mu se puška čuje.
Pisale su tad novine,
Za pobjedu Crnogorca,
Što po redu bješe treća
Na bojištu od Grahovca.
Jovo brani bočni udar,
Na Grahovac nije dao,
Kad stigoše crni glasi
Lovćen gordi da je pao!
Nije mogla Crna Gora
Samo protiv silnog carstva,
Prepuštena samoj sebi,
Izdata od svoga bratstva.
Junaci su tu branili
Što se branit’ nije moglo,
A bez leba i džebane
Tijelo im iznemoglo.
Pa zbog svega kunu kralja,
Što je Lovćen dopuštio,
Što ne osta uz vojnike,
Što je zemlju napuštio.
Tad po zvanju i tituli
Jovo Bećir potpis meće,
Da na grobu očevine
On usadi korov cv’jeće.
Potpis teži od života,
Predaja se potpisala,
Pa nad Crnom Gorom reče:
„Vječna biće tvoja slava!
Sirotice moja mila
Vaskrsnućeš ti ponovo,
Svetost nikad ne umire!
Zalud djelo đavolovo!”
O’tle Jova pravo vode
Daleko od očevine,
U logoru Boldogaston
Međ’ zidove od crnine.
Tamnica mu dom postade,
Sudba crnim perom piše,
A junak se neće dati,
Zbog jednoga sna on diše.
Da zagrli one krše
Svoga doma na Njeguše,
Da zagrli rujnu zoru
Iz dubine svoje duše.
Brzo će ga želja stići,
Na krila ka njemu leti,
Ali crne glase krije,
Najcrnje će donijeti.
Pade carstvo austrijsko,
Pade okov sa Evrope,
Nova bura vale diže
Crnu Goru da potope.
Saveznica, pobjednica,
Sa lovorom neće poći,
A vrijeme mrklog mraka
Slavenskoj će Sparti doći.
Oficiri još u lance
Opet spletke tu se rade,
Dok „Skupština podgorička”
Svrši posa’ srpske vlade.
Još u oganj tad staviše
Građu silnu iz arhiva,
Da sudovi ih ne nađu
Da im grijeh ne ispliva.
Po pisanju Bećir Jova
Sedamnaest je ‘iljada,
Ratnijeh dokumenata
Uništeno za vajkada.
U nepravde strašnom sudu
Nesta ime Crne Gore,
Nesta crkva crnogorska,
Nesta vuka u čopore.
Kune vojnik tu sudbinu
Umoran je ratovanja,
Umoran od tog bremena,
Umoran od žrtvovanja:
„Zalud ćete, braćo, ginut
Evropa je odlučila,
Ova zemlja sad je plijen
A nekad je zvijer bila!”
A braća mu, krvi iste,
Vaso, Đuro i Ilija,
Posadiše staro śeme
Da sloboda opet klija.
Onaj cvijet slobodarski
Što nam goru našu kiti,
Kroz vjekova deset što je
Zna’ junake da zakiti.
“Ne može se tako lako
Ugasiti ova luča,
Nećemo se mi predati
Krv će ođe tek da ključa.
Mi kupimo redom momke
U komite, uz nas pravo,
Zelenaši borit’ će se
Za slobodu, čast i pravo!
Tijem putem mi idemo
Pa neka nas sud osudi,
Ovo srce u prsima
Slobodarsku nadu budi!”
A ta nada posta java,
Vrijeme je pokazalo,
Divan cvijet od junaka
U ime je njeno palo!
Jusovača i Gaeta
Sačuvaše iskru slavnu,
I Bećiri tu nosiše
Svetu luču kroz noć tamnu.
A za svoju zadnju luku,
Svoje zadnje utočište,
Jovo bira Sarajevo,
Svojoj duši tu mir ište.
Pa vi moram i to reći,
Iz Drugoga svjetskog rata,
Kad dželati zakucaše
Na Jovovog doma vrata.
Iako mu stara ljeta
Već odavno sudbu kroje,
Fašisti se starog Jova
Kao ovce vuka boje.
Pa ga tad u logor šalju
Kakvog svijet nije gleda’,
U strahote Jasenovca,
Al’ vojnik se stari ne da.
Tamo broji duge dane,
Kad iz Rima vijest pođe,
Od ređine talijanske
Jedan papir tamo dođe.
“Ja, kraljica Italije,
Molim vašeg poglavnika,
Da puštite Bećir Jova,
Crnogorskoga ratnika.
Znam tu lozu i te ljude
Grijeh to je što činite,
Puštite ga natrag domu,
Toliko mi učinite!”
Na tu molbu Jeleninu
Puštili su starog vuka,
Puštili su Bećir Jova
Al’ to ne bi kraj mu muka.
Dočim dođe Sarajevu
Novo pismo Jovo dobi,
Iz Crne je Gore stiglo,
U njegovoj čeka sobi.
Pismom traže da on uđe
U komandu silnog Rajha,
Da se vrne očevini,
Da tu boj ne uzme maha.
Jer tu iskra pokrenuše
Slobodarski plamen stari,
Pa se boje da taj požar
Svu Evropu ne užari.
No odgovor Jovo dade,
Nijesu se tom’ nadali,
Pred junakom sa Njeguša
Mnogi ljudi tad su pali.
„Luču našu crnogorsku
Ugasiti niko neće,
Skupa ići uz fašiste,
Tu vi ljudi nema sreće.
Probali su svi rajhovi
Da ugase plam Lovćena,
Al’ u svemu ostade im
Njina sv’jeća dogorena.
Ođe kreće teška borba,
I nek’ bude, prava, muška,
Ali znajte samo jedno
Uz vas neće moja puška!”
Zbog toga je odgovora
Platio to svojom glavom,
Bećir Nika Jovo tu se
Okitio vječnom slavom.
Opet logor Jasenovac,
Opet ruke u lisice,
Ovaj put će da se slade
Gavranovi, crne tice.
Nazdraviće sa izvora
Stare krvi sa ratnika,
Što bijaše i što biće
Istorije naše dika!
Život jednom mora minut,
Pamtiće se samo djela.
Neka luča mrak pob’jedi,
Zavazda nam tu gorela!
Jednom će se na istinu,
Pred Boga se jednom mora,
Slava vama što mrijeste
Da nam živi Crna Gora!
