Ne snimiti onda „Bitku za ranjenike“ bilo bi jednako kao da je američka kinematografija zaskočila spektakularnu temu „D day“ (Iskrcavanje na Normandiju 1944). Bio je to dan odluke za završni udarac Hitlerovim silama Osovine. Bila je to najveća, ikad združena ofanziva zapadnih saveznika. Mi smo se ovamo, samo bez ikoga, združivali međusobno protiv Hitlera da ga porazimo kroz sedam njegovih ofanziva. Rođeni poslije rata, u školi nijesmo baš voljeli da učimo tu obaveznu metodsku jedinicu „ofanzive“! A ko ih nije znao, padao bi kao na Sutjesci.
Bilo ih je mnogo na grdno posrnulu Jugoslaviju i teško je bilo popamtiti toliko odlučujućih bitaka za pobjedu nad fašizmom. Bile su nagomilane žrtvama i herojima, pa nam je za đački uzrast bilo previše. Pritom nijesmo loše živjeli zahvaljujući baš tim ofanzivama koje je okupator redom gubio, a mi pobjeđivali uz velike gubitke. Šta su značile te ofanzive za saveznike (u koje smo i mi spadali), protiv Firera, govori jedan tada malo poznat podatak. „Dan D“, prema ideji Vinstona Čerčila za iskrcavanje saveznika, trebalo je da se izvrši na tlu južne Evrope, odnosno Jugoslavije. U obrazloženju je naveo da je ovaj prostor prilično oslobođen do 1944. a brani ga YU pokret otpora, partizani.
Taj prostor, govorio je Čerčil, je najpogodniji i najpouzdaniji za konačni udarac njemačkoj „tvrđavi Evrope“! Uz to, tu su sve njemačke ofanzive poražene narodnim otporom bez ijednog saveznika u konkretnim bitkama. Stoga bi to bila izvanredna startna osnova za savezničko nepredovanje prema Beču, a odande prema Berlinu, srcu nacizma. Pride, Čerčil je naveo još jedan strateško-politički plan... da se ograniči, a dijelom i osujeti jugoistočna ofanziva Sovjeta na Evropu. Odavno, a tek danas se vidi kako je ova ideja imala smisla. Čerčilov projekat za Jugoslaviju nije prošao, već američki za Normandiju. Sproveo ga je gen. Dvajt Ajzenhauer, vojskovođa i političar, koji će kasnije postati prvi čovjek USA u dva mandata.
Partizanske pobjede nad Hitlerovim ofanzivama nemaju nimalo zazora pred velikim bitkama koje su vodili moćni saveznici. Pri tome se ne zna, ni istorijski ni filmski, niti za ijednu bitku za ranjenike koja se može porediti sa Bitkom na Neretvi.
O toj epopeji Veljko Bulajić je snimio film 1969. Dakle, ne ep o Titu, vrhovnom komandantu, (u filmu ga niđe nema) već epopeju o jednom narodu koji se bori za slobodu. Ali oči ne pomažu, i danas se tako misli da je to film o Titu. Međutim, lika mu u filmu ne vidimo, ali mu je djelo, bitka za ranjenike, ostala zavazda na viđelo... Ne zahvaljujući filmu već nespornim činjenicama po kojima je snimljen. To V. Bulajiću ni posmrtno ne mogu oprostiti potomci do nogu poraženih četnika na Neretvi, ali i u najširoj okolini. Iako su poraženi, u filmu nijesu poniženi. Vrhovnog komandanta im tumači Orson Vels, jedan od najvećih glumaca ondašnjice. Četnici oduvijek sami sebe poražavaju izdajom. To film ne može da popravi. Četnički pokret je od nastanka velikosrpska, ovoštala „patriotska“ organizacija, koja nikad nije iskoračila, a kamoli izašla iz užeglih brada i masnih gibanica.
E sad, dolazi ono čemu lijeka nema. Tito je bio glavni „producent“ filma, a to ih boli više od poraza. Kao vrhovni komandant JNA, otvorio je kasarne čitave jedne velike vojne oblasti (Split) da danonoćno statiraju u svrhu snimanja.
Na koju god stranu okreneš pogled, kolone, komande, marševi, juriši, artiljerija, avijacija; svi lete u susret filmskoj epopeji i istorijskoj pobjedi bez premca. Nikad ništa uvjerljivije kod nas nije snimljeno, niti će! Kad je u pitanju borba za slobodu. To je razlog što se u strogoj selekciji svjetskih sineasta „Bitka na Neretvi“ smatra jednim od deset najvećih ratnih filmova. Kamera Tomislava Pintera zarila se u svaku stopu, u svaku sudbinu, u svačiju dušu. Taj veliki maestro filmske fotografije nije snimao, skenirao je.
Scenario mu je ponudio takve prilike (StevanBulajić,Veljko Bulajić, Ratko Đurović, svi Crnogorci), ali je Pinter svaku priliku nadgradio do epskih dimenzija. Šta da se radi, Tito je bio Holivud, a nije bio u Holivudu. Lepršale su oko njega najveće zvijezde zapadnog neba. Željele su da ga upoznaju, da mu nazdrave, da ga igraju, a jedna od najsjajnijih, R. Barton, ga je i odigrao u „Sutjesci“. Svi su znali, samo mi potcjenjivali, da je Tito jedan od najvećih antifašista svoga vremena, stoga je Čerčil mislio da preko njega, i uz njega, krene na Hitlerov bastion. De Gol, ikona francuskog pokreta otpora, kasnio je tri godine za Brozom i toliko se krio u Londonu.
Pola Francuske je bilo pod čizmom Firera, a njihov maršal Paten, heroj Prvog svjetskog rata, vladao je ostatkom iz Hitlerove ispostave u Višiju! Tamo u domovini revolucije, više se nije znalo za Liberté, égalité,fraternité. Znalo se samo ovamo... za, Smrt fašizmu, sloboda narodu. Zbog toga ovi „našijenci“ mrze Tita i njegovo djelo, a ne vole Bulajića koji ga je ovjekovječio za daleko neko pokoljenje. Neretva je uzbudila i slikara epohe, Pikasa, pa je toj epopeji posvetio i poklonio plakat koji po energiji i poruci jedva da zaostaje za „Gernikom“. E viva Neretva!
Danas smo pod okupacijom bez okupatora. Mrziteljima okupirani iznutra.
P.S. Veljko Bulajić nakon svih bitaka može da počiva u miru jer ih je sve dobio. Mi ostajemo u nemiru jer smo izgubili i one davno dobijene. Otuda su poraženi na vlasti. Bez obzira na stravične žrtve združenih naroda Jugoslavije da se izgradi jedna reprezentativna zajednička država, jednaka za sve, pa i za one koji su bili protiv nje... danas živimo pod vlastitom okupacijom, odnosno u prvom Bulajićevom filmu iz 50-ih „Vlak bez voznog reda“.
