Stradanje je širok pojam. I jedino jasno stradanje nevinih žrtava je u prirodnim katastrofama, i onim izazvanim ratovima i velikim političkim nadigravanjima i turbulencijama, poput ovih ljudi koji se smrzavaju na poljskoj granici, dok se države Evropske unije ili Evropska unija kao takva prepucava sa predsjednikom Rusije, i bez obzira na demokratske standarde, niko ne pušta te ljude „unutra“. Više ni ne pratim da li se neko smrznuo, jer se ne postizava. U mom konkretnom slučaju od zaostalih i novih radnih obaveza, ali to nije tema. A jednako nijesu tema za tekst i migranti koji se smrzavaju, jer su lokalne teme najvažnije, i voljela bih jednom da sa teme stradanja, pređemo na temu nadigravanja, i odgovornosti oko nadigravanja, jer onda bi bili manji stradalnici.
Trenutno su stradalnici u državi Crnoj Gori - Crnogorci. Običan, prosječan narod, među koje spada i moja malenkost. Mislim na onaj koji živi od svog rada ili loše živi od svog nerada, kako god, a sada smo u državi koja se zove Crna Gora, tretirani kao šizofreničari koji čuju unutrašnje glasove ili imaju halucinacije u kojima im ludi unutarnji glas govori - ti si Crnogorac, Crnogorka... jer to ne može tako da bude. Ne može, osim sporadičnih rasprava koje izbjegavam, čitav trenutni mejnstrim jezik mi govori - nema, ne postoji, ti si izmišljotina lošeg „komunističkog sistema“ u kojem je postojala zavjera da se nadigra napaćeni srpski korpus. Doduše, ako sam šizofrenična po trenutnim osnovama, mada svi ludaci misle da su trenutno ludi, i od toga za razliku od većine beneficiranih Crnogoraca, nikada nijesam uspjela da se naplatim, jer po meni identitet nije za naplatu, stradam zbog naplaćivnja crnogorstva od strane manjine, zbog koje se sada teroriše većina. U državi Crnoj Gori procentualno, govorim, svi obični ljudi koji su Crnogorci, jer je sada došao red da se naplate Srbi. Priznajem ja i Muslimane i sa velikim i malim m, i Bošnjake, i Albance, i Hrvate... jer ljude posmatram kao ljude, ali ih ne pominjem jer svi važni sukobi u modernoj istoriji Crne Gore, kao društva, ne mogu da kažem građanskog jer to nikada nije bilo, su između Srba iz Crne Gore, i Crnogoraca. Zelenaša i bjelaša, onih koji su za kralja Nikolu, ili za Karađorđeviće. Onih kojima je draže da postanu veći Srbi od Srba, ili veći Crnogorci od Slavka Perovića. Igrom slučaja pominjem člana familije, jer je jedan od rijetkih za koga neupitno mogu da tvrdim da je 100 posto bez kalkulacije Crnogorac. Većina su, pogotovo profesionalni Crnogorci, istu naplatili. Mnogo više nego profesiju koju imaju, a nemaju je. Kao što se svi ratovi i nadigravanja u bivšim Jugoslavijama, vode između ustaša i četnika, partizani su takođe kolateral koji smo svi potisnuli. Ja nijesam, ali priznajem ja nijesam baš u pamet po standardima običnog svijeta koji čine ovo društvo, ili društva bivše Jugoslavije.
Takođe, došao je red u 2021. i da se naplate napaćeni popovi. A svi su, smo, RODOLJUPCI. Da li je uopšte srpski korpus u Crnoj Gori čitao Stevana Sremca? Crnogorski ga pretpostavljam prezire. Pop Ćira i pop Spira su benigni manipulativni dragi paterfamilijasi koji sa suprugama rovare po svom dvorištu, koje se završi vjenčanjem i veseljem i prejedanjem... Ali i on je još sveštenstvo stavio u komediju. A on je, je l' te Vojvođanin, Srbin... ali nije bio „rodoljubac“. Bio je pisac. Crnogorci pisci su većinom stradalnici i rodoljupci iz konteksta Sremčeve drame. A rodoljublje su naplaćuje. Bilo da je srpstvo ili crnogorstvo, jedino je važno ko je doli ko je gori.
I da privedem kraju - moje stradanje, i eventualno vaše dok čitate. I razmišljate gdje da me strpate, a ima ih još koji se osjećaju poput mene. Manji stradalnik sam bila dok je bilo cool biti Crnogorac, jer sam identitet umjetnice vezala za ovo more i gradove, iako bolje profesionalno prolazim, ili lakše među građanima drugih država. Po institucijama, i školama, nijesam gledala ikone, desilo bi se da visi u autobusu, i da se vozač prekrsti dok prolazimo ispod Ostroških greda... ali država je bila sekularna. O osnovnim školama da ne govorim, jer se školuju i usput pomenuti predstavnici islamske vjeroispovijesti, i poneki katolik. Možda je ranije to bila forma, ali meni je više prijala...
I ako ćutim, manje ću stradati. Ali to je u mom slučaju identično i prije i sad, ljuti se samo katkada moja majka zbog toga. Majke brinu. I kažem joj da sam odrasla. I možda bi se svi odrasli građani Crne Gore mogli upitati da li stradamo, bez obzira da li smo Srbi ili Crnogorci, jer ćutimo i čekamo da prođe. Jer svako stradalništvo proizilazi iz nemoći, podrške sitnim kalkulacijama i jer smo prevrtači. Balkanski prevrtači... i jedino što u kontinuitetu strada kroz istoriju je građansko društvo. Ili demokratija... Zakon i red. Logika i obrazovanje koji sve to tumači. Pamet. Ali čini mi se da je posljednjih decenija, na Balkanu, a posljednje godine u Crnoj Gori, pamet i pojedinačna i kolektivna toliko stradala, da je toliko prebijena, i u teškim ranama, da je pitanje da li će se ikada oporaviti. Još uvijek nije izmišljen naučni metod koji ove evropske države pouzdano pravi mudrim, pametnim i dostojanstvenim, dugoročno. Možda je to sudbina, kako kažu pomiritelji u stradanju od mene, a od sudbine se ne može pobjeći. Njoj se stradalnici prepuštaju...
