Biblija se može tumačiti i kao književno djelo - ne samo kao vjerski spis - a u posljednje vrijeme i kao validan naučni dokument, s obzirom na nevjerovatnu podudarnost činjenica iz oblasti fizike, biologije, hemije, arheologije (prije svega) - sa njenim stihovima.
Analogno tome, Bojanova se analiza može protumačiti i kao validni policijski izvještaj i kao zbir akata, koje treba ponuditi vrsnom, nekorumpiranom advokatu, i kao informativna literatura (jer, složićete se, nema baș puno ljudi, koji su svjesni manipulacija i malverzacija- unutar nečega što bi morala biti vjerska organizacija), ali i kao specifična rasvjetljivačka djelatnost, sa ciljem podizanja nivoa svijesti pojedinaca. Zapanjujuća je količina fakata - koju Jovanović bezrezervno nudi - tražeći za uzvrat samo shvatanje i duboko razumijevanje.
Tragično je kad se pročita rečenica: ,,23.05.1999. desilo se to ubistvo". Ni u kriminalističko angažovanoj literaturi - eksplicitno tako bolno nije servirana informacija da je zdrav, prav, mlad momak, ni zbog čega kriv, u krizi svijesti (a zapravo je termin za ubice ,,suženje svijesti") njegovih nadređenih, lišen života. U instituciji, u kojoj se život slavi. Napravom za ratne okolnosti. U prostoriji, koja je njemu bila boravak kao u kući.
Sa jasnom intonacijom Bojanu da se zapravo ,,ništa nije desilo". Ta teškoća, tog izraza, natjerala je ovog hrabrog i neposustajućeg autora da istjera pravdu do kraja. Kada je majka došla po stvari, naglašava u svojoj izjavi da prisutni svještenik ,,...NIJE SMEO NIŠTA DA KAŽE..."
Mora se priznati da je tako nešto više nego indikativno, s obzirom na to da je upravo u crkvi, u tim trenucima najvažnije pričati i tješiti rodbinu - ako ni zbog čega drugog, a ono zbog lične empatije. Ne može se, a ne primijetiti isuviše policijskih metoda, krajnje atipičnih i dijametralno suprotnih propovjestima i propovjednicima Hristove ljubavi.
Ima li što potresnije, nego pročitati rukopis same majke: ,,... Da je bilo razloga za strah, govori činjenica da je moj brat, Dragan Jovičić, poslije tri godine od stradanja Milića, ubijen kod Jablanice, i da do danas ne znamo ko ga je ubio... Ja više nemam straha i želim samo istinu, a lično ja mislim da je za smrt moga sina odgovoran Vasilije Kačavenda, jer njemu smo predali našeg sina, Milića, živog i zdravog sa 17 god. života. A da nam ga je iz Papraće vratio raskomadanog u zatvorenom sanduku..."
Ne može čovjek, a da se ne zamisli duboko nad stanjem ove žene, kojoj život ništa više ne predstavlja, već samo Istina. Sama po sebi. Ta Istina, od koje zavisi i postojanje svih nas, gledajući kroz religijsko svijetlo, duboko pomućeno požudom, pogođeno poharom i devastirano neznanjem. To je inače žena, za koju je Bojan dobio odgovor, tražeći je da izjavi saučeșće i podijeli bol - dobio odgovor DA JE NE TRAŽI.
Dugo ovaj veličanstveni Bojan - nije znao ni da li postoji. Bol, sveprožimajuća, biva još više pojačana. Ono ljudsko, minimalni prag draži prelazi u neprepoznatljivo...
Baviti se tematikom crkve, od strane učenog crkvenog čovjeka - na tako otvoren i beskompromisno istinit način - prava je rijetkost i kao takva izaziva vrhunsko poštivanje.
Intertekstualni odnos kakav, vrlo specifično, u vidu svojevrsnog dijaloga, autor ima sa dokumentacijom, u jednom posebnom polemičkom odnosu, tjera čitaoca da dobro razmotri svaki vjerski fakat i njegovu različitost u realnosti.
NEPREPOZNAVANJE GRIJEHA kao takvog je sasvim nova kategorija, koju kroz hrišćansku vizuru uvodi u literaturu smjeli Bojan Jovanović. Česta upotreba velikog fonta, osim na referiranje na broj godina ubijenog, odnosi se i na PAŽNJU, koju moramo posvetiti svi stvarnim unutarcrkvenim, često za javnost dogmatskim, odnosima, relacijamasituacijama.
