Ako pišem o fanatičnoj vjeri, ne mogu da se smjestim u Crnu Goru. Logika isključuje fanatizam. Razum isključuje i apsolutnu vjeru. Um uključuje preispitivanje. Čudno, na neki posmatrački način, zavidim fanaticima. Jer je njima lakše. Pronašla sam i misao po kojoj postajate fanatični kada izgubite sopstvene ciljeve. Kompenzacija.
Godinu dana sam studirala istoriju umjetnosti. Uspješno. U sve što učim, uključujem radoznalost i razum. Jedan od ljepših segmenata studija je bio obilazak srednjovjekovnih manastira po Srbiji. Devedeset prva godina je u pitanju. Studenicu pamtim kao divno arhitektonsko zdanje, a Žiču po monahinjama. Bile su neljubazne i nekako ljute. Većina, znam da je ovo sociološki nekorektno, je imala neki fizički nedostatak. Crkva nije bila tako popularna kao danas, i mladalački pomislih da ili ne mogu da se udaju, ili su siromašne. Svakako su stekle mir, na tome zavidim, ali pitam se šta sa potisnutim umom. I kako se „imaginarno ili fanatično“ voli, da bi se potisnulo obrazovanje. Danas ih među monahinjama ima dosta obrazovanih, u bivšim životima. A kod nas smrtnika, iza potiskivanja razuma stoji neko veliko razočaranje ili bol, ili nesnalaženje. A onda se okrenete fanatičnoj ljubavi. Ili strahu. O „neuplivu“ u samog sebe znam ponešto. Zato ja vjerujem u psihoterapiju. Generalno u nauku. Ja – vjerujem.
Ne vjerujem u logiku u Crnoj Gori, i na Balkanu, ali nije to razlog zašto sumnjam da smo fanatični vjernici. Za početak, ne pripada našoj civilizacijskoj i kulturnoj baštini. Kod Poljaka je vjera bila bunt protiv sistema, ali istorijski, nijesu osobito pomogli Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Poljacima-jevrejima. I sada se pitam šta u Poljskoj sa silovanim ženama, i embrionima sa ozbiljnim manama, koji zakonski moraju da se rode. Za vjeru je neophodna disciplina. A Crna Gora je nema. I zato ne mogu fanatičnu vjeru da smjestim u Crnu Goru. Zato im ne vjerujem – da vjeruju.
Na pomenutoj istoriji umjetnosti kao dio predmeta koji se zvao uvod, morali smo da pročitamo jedno od jevanđelja. I grčke mitove doduše. Jer se teško razumiju umjetnička djela, ako nijeste pročitali ništa od ovoga. Kao skica za razumijevanje. Traganje za većim smislom, bilo da je utemeljeno u antici, bilo u hrišćanstvu. Kao što sam posebno uživala u knjizi Orhana Pamuka Zovem se crveno, islam isključuje prikazivanje ljudskog lika u sakralnoj umjetnosti i zato su apstraktne motive doveli do savršenstva. I ona govori o umjetniku. Ali uvijek sam se bavila religijom, da bih shvatila umjetnost, civilizaciju, prošlost-traganje za razumom. Sumnje i pitanja. Nikada onim - neko je tako rekao. Pa bio to i Bog, sam. Jer ako je bogu božje, a caru carevo, onda vjerujući ljudi ne ruše sisteme. Čekaju – kraljevstvo nebesko. Tome je učio cijeli srednji vijek, u koji se polako, ali sigurno vraćamo. Trenutno, doduše.
I kada govorimo o fanatičnoj vjeri, citiraću Marksa, ili je to bio Engels. Religija je opijum za narod. A oni su se bavili obespravljenim narodom - tako što mu nikada nijesu rekli - trpi. A po religioznim, oni su neprijatelji. Pomenutim naučnicima nikada se nijesam ozbiljno pozabavila. Nemam vremena, nije mi uža oblast, njihove nauke pogrešno su učitane u istočnim carstvima, dok se zapad za koji su mišljeni, sitno provukao. I usvojio ponešto. Od siromaštva i obespravljenosti, i gladi i kmetstva, carsku Rusiju je „oslobodio“ fanatični „komunizam“. Mi smo mali, ali ja ne vjerujem da je iko narodu u Crnoj Gori, koji je sada glasan i moćan, šapnuo da ga od obespravljenosti, primitivizma i gladi neće osloboditi fanatično pravoslavlje. Jer, religija u svojoj osnovi, isključuje mržnju. A ne mrzite samo ako radite na sebi, a to je najteže. I sa najviše iskušenja. I u slengu, đavolski je teško. Jer morate „pogledati u sebe“ i pitati se gdje ste pogriješili. Nešto slično kažu da je govorio i Isus. Jevanđelisti su bili daroviti pisci.
Ovaj period „fanatične vjere u Crnogoraca“ može da bude i zabavan. Ako nijeste Crnogorka, jer vjera ne pomjera planine, pomjera ih um, i lavine, koje su takođe prirodna nepogoda. To danas znamo. A balans u prirodi smo potrošili. Svuda u svijetu. Ne bavim se ja ekologijom, kako mlađi kažu - smor mi je, ali jasno je da toliki broj džipova sa zastavama po glavi stanovnika ne čini dobro eko sistemu. A kada je on ozbiljno narušen, pojavljuju se virusi. Da se našalim, onda je i Bog poslao kovid, i ovi koji su od kovida preminuli, nijesu zaslužili da budu na npr. Nojevoj barci. Jer u toj legendi, Bog reče Noju da spasi posebne. Mada više volim tumačenje Džulijena Barnsa iz vizure drvomoraca. Malih životinja koji nagrizaju barku. Dobro je kada ste čitali Stari zavjet, i jevanđelja, za slobodoumna tumačenja.
Da skratim – željela sam da vjerujem u 22. maj. I pošto je meni odgovornost neupitna, učili su me da ako film ne valja, to je do reditelja, a ne da je reditelj - moć, onda je puno toga, što uključuje i „fanatičnu vjeru“ i do 22. maja. Htjela sam, ali i to je bilo suludo da vjerujem i u 31. avgust. A dobila sam „U ime naroda“ Živka Nikolića. Večeras sam na nekom kanalu uhvatila dio filma, koji sam prvi put gledala sa 13 godina u Herceg Novom i onda me otac poveo u željezarsko naselje i rekao ...i ovako ljudi žive. Rekla bih, tako ljudi misle, koji će barjak da zadjenu, i šta je u modi. Većinski, i zato nije ovo „fanatična vjera“... ovo je loš obrazovni sistem, poklanjanje ocjena, učiteljice i učitelji uplašeni za egzistenciju, koketiranje sa stvarima sa kojima se ne koketira, roditelji koje je „strah od djece“ i fanatično pokriće u datumima, iza kojih slabo ko zna šta stoji. A svakako ni deklarativno ne stoji ono „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Jer po tumačenjima nekih poslanika, možda su i moji fašisti, i ovi čija imena su ispisana na spomeniku u Trubjeli. Stradalima u NOB-u.
