Piše, Dubravka Jovanović
I dok posmatram zlatne boje lišća jeseni ove i ljekovite biljke, što po zakonima prirode i ovoga samatanoga vremena opada i vene, razmišljam da u ovom nevremenu i muci moramo biti bolji i pravedniji. Svima prijatniji i najzad, sami sebi lakši.
Moramo se zagledati u sebe, zaviriti dublje u svoju unutrašnjost i režentati (isprati) svoju nedovoljno čistu savjest, neđe zaboravljenu, potisnutu, ili da ne budem preoštra, najavu loše misli, pogrešne procjene, uvrede, mržnje ili gnijeva.
Da ne budemo kao korona. Sudbonosne greške jače su od bolesti, vremenskih nepogoda i nesreća.
Kao da ne osjećamo često da život ima kraj i kao da je u tom neznanju toliko naših pogrešnih shvatanja, grijehova i grešaka, a onda i vidljivih i nevidljivih katastrofa.
Surlaš je jeo i pojeo palme. Guba crna, mušice, pojele su agrum. Neka “medena”, ljepljiva kiša kapala je na zemlju, cvat i ljude prošlog ljeta. Sve je to bio senj, znak pored naših brzih životnih puteva sa kojih se nijesmo imali vremena ni osvrnuti.
Kada se dese sudbonosni trenuci u matici života, onda nam ipak sat uspori. Baš kao ovih dana, kad je tišina zaustavila životni tok, a muka ušla u domove i ljudske oči.
Moralni, hrabri, vrijedni, plemeniti, nesebični, razboriti ljudi emituju energiju, pronalaze “travu od koje manje boli”.
Malodušni, plitkoumni, samoživi, plašljivi i u zlim vremenima ne mogu i ne umiju dalje od sebe, malih, nedovršenih. Poznajem neke od njih. Oni ni slobodu ni ljepotu, a kamoli muku i teška vremena ne umiju dostojno nositi.
Oni i tada, iz svoje nezdrave potrebe da pakoste, da se izruguju, vrijeđaju i da tako jadni i slabi puštaju crnilo svojih slabosti, i fizički ponajmanje ljudima liče.
Ne treba dugo da im se uhvati pogled od kojeg nelagoda krene, a lice im bez lica ni sjenku nema da zaigra. Mržnja se izlije iz njih i zasjeni razum. Takvi, nikakvi su neukrotivi i u ovo vrijeme borbe sa višom silom neočekivanom.
I zamislite, izmile, izbauljaju. I oni se oglase u nekim svojim prostorima što zaudaraju na buđ uma. Oni misle da imaju nešto da nam kažu i, što je još gore, da će se čuti to njihovo. Osramoćeni u očima ljudi, reći ću im da za njih nema ni zračka utjehe.
Podlog smijeha stisnutog u ramenima, ti što se onako sitno i samozadovoljno keziš, jer ništa veliko ne znaš, u stvari, reći ću ti da koroni ličiš.
Za sreću, ja umijem da se okrenem na drugu bandu i da u duboke oči dugo gledam i pronađem radost.
Svjetlost ljudskog lica pobijediće svaki virus.
Ostanimo doma da, kada izađemo, sve oči prijatelja budu putokaz suncu do novog istoka.
