Crnogorska dinastija Crnojevića, koja je u jednom teškom i nemirnom vremenu krajem 14. i u 15. vijeku, kada su se u ovim brdima ukrštali i sukobljavali interesi Mlečana, Turaka, srpskih despota i bosanskih vojvoda, uspješno odolijevala svim spoljnim uticajima, pritiscima i iskušenjima, vizionarski krčeći put samostalnosti i integritetu crnogorske države, ostavila je brojne važne tragove kulturne i materijalne baštine.
Posebno za vrijeme Ivana Crnojevića koji je vladao Crnom Gorom od 1465. do 1490. Međutim, kao što ćete moći vidjeti i pročitati danas je veliki dio te važne baštine ruiniran, zaboravljen ili ostavljen zubu vremena da ga rastače. Naročito graditeljska baština tog perioda.
Ukupna graditeljska djelatnost, koja se sa stanovišta današnjih saznanja može pripisati Crnojevićima, obuhvata gradnju ili obnavljanje nekoliko naslijeđenih, utvrđenih gradova - Đurđevac, Soko kod Štitara, Riječki grad iznad današnje Rijeke Crnojevića i Žabljak, kao i dva manastirska kompleksa - Kom na Skadarskom jezeru i manastir na Cetinju.
Žabljak Crnojevića
Žabljak Crnojevića, prijestoni grad crnogorskih dinastija danas je zapušten istorijski kompleks. Stare kuće su kamene, prizemne ili spratne, mnoge od njih odavno napuštene i ruinirane. Sam spomenik je u ruševnom stanju. Odavno je na jugoistočnom dijelu bedema evidentirano obrušavanje koje ugrožava stambene objekte u podgrađu. Zahvaljujući nebrizi i neodržavanju danas su se ti problemi multiplikovali.
Na bedemima lijevo od ulaznih vrata mogu se primijetiti brojne pukotine dugačke i po desetak metara. Kamene grede iznad ulaza pukle su napola i pravo je čudo kako drže na sebi kamenu masu tvrđave. Golim okom može se primijetiti i odvajanje kamenog tepiha bedema od mase tvrđave.
A na unutrašnjem platou tvrđave može se zateći pravi haos od naslaganog građevinskog materijala. Kako starog tako i novog koji je zaostao nakon “čuvenog” pokušaja filmadžija da promijene unutrašnjost ovog kulturnog dobra. Po svemu viđenom možemo slobodno reći da je ovo značajno kulturno dobro pred kolapsom i da zahtijeva stručnu sanaciju. To se može vidjeti i na fotografijama koje Portal Analitika objavljuje.
Posljednji događaji vezani za ovo kulturno dobro pokazali su koliki je stepen nebrige institucija koje su zadužene za brigu o kulturnim dobrima. Nedavno je producentska kuća „Meander film“ iz Nikšića kažnjena sa 4.000 eura, a odgovorno lice u toj kompaniji sa 600 eura, zbog nelegalnih radova na utvrđenju na Žabljaku Crnojevića.
Zaključeno je da su scenografi iz Beograda, koje je angažovao „Meander film“, postavljajući scenografiju za Njegoševu sobu u velikoj mjeri intervencijama narušili integritet i arhitektonske osobenosti ovog kulturnog dobra koje je pod zaštitom države od 1948. godine. Uprava za zaštitu kulturnih dobara je tom prilikom donijela rješenje kojim nalaže vraćanje kulturnog dobra u prvobitno stanje, što se do danas nije desilo kao što možete vidjeti na fotografijama.
Može se slobodno reći da su ovom “nazovi” kaznom institucije zadužene za brigu o crnogorskim kulturnim dobrima raspisale kako one vole to da kažu “javni poziv” svim zainteresovanim za slične „radove“ na crnogorskim kulturnim dobrima. Kako legalnim tako i onim drugim. Ako su nelegalni, nije problem, platiće 4 – 5 hiljada eura i idemo dalje.
Nakon posljednjih događaja vezanih za ovo kulturno dobro postavlja se pitanje kome povjeriti njegovu sanaciju. Aktuelna politika i njeni eksponenti i “eksperti” u službama i institucijama zaštite kulturnih dobara već su pokazali kako bi po njima trebalo da izgleda briga o kulturnim dobrima. Dio da se prepiše, dio da se otpiše i njihovi i naši problemi sa kulturnim dobrima izgledali bi idealno. Problema ne bi bilo, ali izgleda ni crnogorskih kulturnih dobara.
Žabljak Crnojevića je danas naseljen, ali svojom ljepotom, istorijskim značajem i dominirajućim položajem predstavlja jednu od najinteresantnijih turističkih atrakcija na području Skadarskog jezera. Ili bi barem trebalo da predstavlja, što sudeći prema današnjem interesovanju i ulaganjima u njega, nije slučaj.
Zbog istorijskog značaja i neponovljive arhitekture, Žabljak Crnojevića je jedan od najznačajnijih spomenika kulture u basenu Skadarskog jezera i kao takav bi trebao i biti tretiran.
Iako je još 1961. godine Zakonom zaštićen kao spomenik kulture, slabo je valorizovano turistički. Inače je upisan i u registar 1948. godine kao spomenik kulture fortifikacione arhitekture prve kategorije.
Danas je to zapušteni istorijski kompleks koji je uvršten u spomeničke vrijednosti II kategorije. Stare kuće su kamene, prizemne ili spratne, mnoge od njih odavno napuštene i ruinirane. Spomenik je u ruševnom stanju. Na jugoistočnom dijelu bedema, evidentirano je obrušavanje, koje ugrožava stambene objekte u podgrađu tako da zahtijeva stručnu sanaciju. Na bedemima lijevo od ulaznih vrata mogu se primijetiti mnogobrojne pukotine dugačke i po desetak metara.
Jedan pogled na ovo kulturno dobro pokazuje da dobre namjere i studije ne mogu same popraviti njegovo današnje stanje.
Kada parkirate automobil na parkingu u centru mjesta, ugledate stari turski most, toliko star da je od starosti počeo da se raspada. Do grada je nekad vodio skladan Stari most sašest lukova. Sam po sebi ovaj most je arhitektonsko istorijski spomenik vrijedan pažnje i pokazivanja.
Na lokaciji posjetioce neće dočekati vodič, niti neko da naplati kartu za obilazak ovog kulturnog dobra, ponudi neki suvenir vezan za Crnojeviće, crnogorsku dinastiju… Sve to uprkos tome što je bogata istorija Crne Gore, velikim dijelom vezana upravo za Žabljak Crnojevića. Očigledno, po današnjem shvatanju čuvanja i valorizacije kulturnih dobara, Žabljak Crnojevića to nije zaslužio. Ostavljen je da čeka bolja vremena. I, izgleda, iste ljude.
Tvrđava Đurđevac
Kao i sa mnogobrojnim kulturnim dobrima do sada i ovdje se 2017. godine desila gradnja nove crkve na starim temeljima zaštićenog kulturnog dobra. Novogradnja na vrijednim temeljima kulturno istorijskog spomenika crnogorske kulturne baštine iz vremena dinastije Crnojevića.
Srednjevjekovno utvrđenje poznato pod imenom Đurđevac nalazi se na teško pristupačnom brežuljku iznad Budve, u blizini sela Pobora. Istorijski lokalitet ovog nekada značajnog srednjovjekovnog utvrđenja uživa status zaštićenog spomenika kulture od 1967. godine. Danas je utvrđenje Đurđevac u ruševinama tako da se samo na izvjesnim mjestima mogu identifikovati ostaci odbrambenih zidova debelih do jedan metar i jedne kule na najvišoj tački.
U literaturi se može pročitati da je utvrđenje podigao Stefan (Stefanica) Crnojević, sin Đurđa Đuraša, u prvoj polovini 15. vijeka. I pored toga što je Mlečanima bilo veoma stalo da se ovo utvrđenje poruši, obaveza iz ugovora iz 1426. odlagana je sve do 1435. do novog ugovora kojim se Mlečani obavezuju da će kao nadoknadu za rušenje isplatiti 1.000 dukata. Po svemu sudeći obaveza je te godine i izvršena.
Unutar utvrđenja nalazili su se ostaci jedne manje, jednobrodne crkve zidane od krupnog pritesanog kamena. Kažemo nalazili jer se danas na njenim ostacima nalazi objekat izgrađen 2017. godine.
Za ostatke crkve se znalo da je posvećena sv. Đurđu i podignuta je između 1424. i 1426. godine, pa su pojedini autori pisali da nije isključeno i da je utvrđenje nazvano po ovoj crkvi. Tako da su ovo kulturno dobro činili ostaci Crkve Sv. Đurđa i temelji tvrđave Đurđevac, koja se nalaze na samom vrhu istoimenog brda. Do 2017. godine.
U prirodnom, autohtono formiranom ambijentu danas se mogu samo nazreti i grubo ocrtati temelji nekadašnje tvrđave i odbrambene kule, koja je činila cjelinu sa ostalim objektima nekadašnjeg utvrđenja. Približne dimenzije prvobitnog fortifikacionog objekta su 30 x 20 metara.
Južno od nekadašnje tvrđave, nalazili su se ostaci crkvice Sv. Đurđa (Sv. Georgija). Načinom gradnje, vještinom zidanja i skladnim proporcijama, iako mala, predstavlja je primjer jednog od najljepših objekata graditeljstva iz vremena Crnojevića.
To je bila mala građevina, skromnih spoljnih dimenzija sa polukružnom apsidom. Sagrađena je bila od lijepo oblikovanog tesanika, poređanog u pravilne redove.
Za časnu trpezu je služio donji dio malene apside, podignut od poda crkve, izrađen od jednog komada kamene ploče, polukružnog oblika. Pod u crkvi, bio je postavljen od kamenih ploča, crvenkasto – sive boje, ručno klesanih, različitih dimenzija i nepravilnog sloga. Stilskim karakteristikama, načinom gradnje i netipično izvedenom apsidom i časnom trpezom stari ostaci crkve predstavljali su jedinstven i rijedak primjer sačuvane građevine toga vremena.
Ili, ispravnije bi bilo reći, mogli su predstavljati. Kao i sa mnogobrojnim kulturnim dobrima do sada i ovdje se 2017. godine desila gradnja nove crkve na starim temeljima zaštićenog kulturnog dobra. Neimarski manir novog vremena. Novogradnja na vrijednim temeljima kulturno istorijskog spomenika crnogorske kulturne baštine.
Nažalost, kako na Đurđevcu nijesu do sada obavljeni istraživački radovi, gradnja na ovim do skoro postojećim temeljima vrijedne Crkve Sv. Đurđa vjerovatno je uskratla mogućnost daljeg istraživanja ovog vrijednog lokaliteta.
Postavlja se pitanje koji su kriterijumi korišteni od strane neimara prilikom ovih radova, jesu li se nadležne službe pitale prilikom ovih radova, koji su kriterijumi bili nadzornih organa koji su po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara trebali biti prisutni.
Jer, ipak se radi o radovima na istorijsko arheološkom lokalitetu ovog nekada značajnog srednjovjekovnog utvrđenja iz vremena dinastije Crnojevića koje uživa status zaštićenog spomenika kulture od 1967. godine. Postavlja se pitanje jesmo li zbilja kao društvo postali toliko nezainteresovani za budućnost crnogorske kulturne baštine.
Tvrđava Đurđevac neraskidivo je vezana za dinastiju Crnojevića, koja je u jednom teškom i nemirnom vremenu, kada su se u ovim brdima ukrštali i sukobljavali interesi Mlečana, Turaka, srpskih despota i bosanskih vojvoda, uspješno odolijevala svim tim spoljnim uticajima, pritiscima i iskušenjima, vizionarski krčeći put samostalnosti i integritetu crnogorske države.
Izgleda da sve to nije bilo dovoljno da kulturna dobra vezana za Crnojeviće danas dobiju pravnu i svaku drugu zaštitu. Sva je prilika da će važna kulturna dobra crnogorske kulturne baštine čekati pažnju nekih drugih generacija, kojima će ona biti važna.
Manastir Stanjevići
U neposrednoj blizini Tvrđave Đurđevac nalazi se manastir Stanjevići koji je takođe neraskidivo vezan za baštinu dinastije Crnojevića. Značaj ovog manastira, nekadašnjeg dvorca Crnojevića, za crnogorsku istoriju je nemjerljiv. Poslije pohare Cetinja 1714. vladika Danilo prelazi u Stanjeviće, gdje 1724. gradi Crkvu Sv. Trojice i nekadašnji dvorac Crnojevića pretvara u manastirski konak.
U njemu je živio i umro vladika Sava Petrović. On je tu 1780. otvorio svešteničku školu koju je pohađao Petar I. Stanjeviće su pohodili mnoge istorijske ličnosti: Sćepan Mali, Dositej Obradović, mnogobrojne crnogorske vojvode i serdari…
I možda ono istorijski najvažnije - Prvi crnogorski zakonik Skupština crnogorskih glavara je donijela u Stanjevićima 1798. Dakle, u Stanjevićima Petar I proglašava prvi crnogorski zakonik, 1798. godine. Kao takvo kulturno istorijsko dobro trebalo je da uživa posebnu pažnju službi zaštite. Kao mjesto gdje su održavani najznačajnijiistorijski skupovi, donošene najvažnije odluke, bivale rezidencije istovremenih crkvenih i svetovnih crnogorskih suverena.
Na mjestu današnjeg manastira Stanjevića, nalazila se i mletačka tvrđava, koju su Venecijanci ustupili vladici Danilu poslije turskog rušenja Cetinjskog manastira, 1714. godine Vladika Danilo je tvrđavu pretvorio u manastir i ostavio u njoj kaluđere. Godine 1736. vladika Sava podiže Crkvu Sv. Trojice i otvara školu za sveštenike.
Čitav kompleks je stajao u ruševinama, sve dok sredinom 90-ih godina nije probijen makadamski put do njega i od strane MCP SPC započeta njegova obnova.
Obnova? Teško je reći da se radovi tada izvođeni tako mogu krstiti... Ministarstvo kulture i Zavod za zaštitu spomenika konstatovali su još 2004. godine postojeće stanje.
U izvještaju Ministarstva kulture stoji da "iako je Stručna služba Zavoda još 1994. ukazivala na nužnost izvođenja pripremnih radova, koji bi se sastojali u postupnom raščišćavanju kompleksa, obezbjeđivanju labilnih partija zidova, sortiranju nađenog materijala, detaljnom snimanju zatečenog stanja kako bi se prije sanacije kompleksa moglo pristupiti sanaciji ovog značajnog spomenika, pristupilo se njegovom rušenju".
Tada je konstatovano da je ovaj impozantni manastirski kompleks, prepolovljen prije izvođenja bilo kakvih istraživačkih radova ili snimanja postojećeg stanja. Iako je stručna služba Zavoda još 1994. godine, ukazivala na dužnost izvođenja pripremnih radova, koji bi se sastojali u postupnom raščišćavanju kompleksa, obezbjeđivanju labilnih partija zidova, sortiranju nađenog materijala, oslobađanju komunikacija unutar kompleksa, te detaljnom snimanju zatečenog stanja, kako bi se prije sanacije moglo pristupiti analizi ovog značajnog spomenika.
Umjesto toga pristupilo se rušenju, pri čemu nije bilo nikakvog plana ili stručno utemeljene studije koja bi označavala potrebu uklanjanja bilo kog dijela spomenika.
Godine 1998. RZZSK Cetinje je takođe bio izdao saglasnost uz određene primjedbe na idejno rješenje koje nijesu ispoštovane prilikom izrade Glavnog projekta.
Konstatovano je dakle 2004. godine da činjenično stanje radova ne odgovara i nije u saglasnosti sa idejnim rješenjem, primjedbama na isti i Glavnim projektom, već je proizvod improvizacije što je rezultiralo trajnom devastacijom ovog kulturnog dobra.
Tada se to ogledalo u sljedećem:
- Neprimjerenom obliku, veličini, materijalu i obradi prozorskih otvora
- Formiranjem zvonika na neodgovarajućem mjestu;
- Neodgovarajućim kotama krovnih vijenaca priprate i crkve, promjeni nagiba krova
i zamjeni krovnog pokrivača.
- Ostaci starog manastirskog kompleksa su u ruševinama.
- Oko kompleksa je formiran novi ogradni zid.
Deset godina kasnije, 2014. godine stanje koje je konstatovano projektom revalorizacije, na ovom kulturnom dobru bilo je još „raznovrsnije“.
Na osnovu neposrednog uvida u postojeće stanje kulturnog dobra i analize dostupne dokumentacije, tada je konstatovano sljedeće:
- Ovaj impozantni manastirski kompleks, podijeljen je prije izvođenja bilo kakvih istraživačkih radova ili snimanja postojećeg stanja. Iako je Republički zavod još 1994. godine, ukazivao na dužnost izvođenja pripremnih radova, koji bi se sastojali u postupnom raščišćavanju kompleksa, obezbjeđivanju labilnih partija zidova, sortiranju nađenog materijala, oslobađanju komunikacija unutar kompleksa, te detaljnom snimanju zatečenog stanja, kako bi se prije sanacije moglo pristupiti analizi ovog značajnog kulturnog dobra, umjesto toga pristupilo se rušenju, pri čemu nije bilo nikakvog plana ili stručno utemeljene studije, koja bi označavala potrebu uklanjanja bilo kog dijela kulturnog dobra.
- Godine 1998. RZZSK Cetinje je izdao saglasnost na idejno rješenje, uz određene primjedbe koje nijesu ispoštovane prilikom izrade Glavnog projekta. Činjenično stanje ne odgovara i nije u saglasnosti sa idejnim rješenjem i Glavnim projektom, tj. primjedbama na isti, već je proizvod improvizacije, što je rezultiralo devalviranjem kulturnih vrijednosti kulturnog dobra, kao i trajnim gubljenjem pojedinih kulturnih vrijednosti.
Tada je, dakle, 2014. godine preporučeno da je zbog toga neophodno izvedene građevinske radove restaurirati - ukloniti i uskladiti sa odobrenim Glavnim projektom.
Umjesto usklađivanja sa odobrenim Glavnim projektom, i njegovim poštovanjem od strane SPC, sada se mogu vidjeti i novi elementi koji su “ukrasili” ovo kulturno dobro.
Danas se može vidjeti i osvjedočiti kako su se neimari, u trenucima nadahnuća i opijenosti uspjesima svoje graditeljske razigranosti, počeli uzdizati u visine. Zemlja ih više ne privlači. I ne drži, rekli bismo. Kula nastala u Manastiru Stanjevići posljednjih godina ozbiljno svjedoči – o njihovim “uzvišenim” graditeljskim dometima.
Kada stignu do manastira mnogi namjernici će umjesto ushićenja doživjeti pravi „kulturni šok“. Pogled na nekadašnje boravište crnogorskih vladika kod iole upućenijeg u njegov značaj – izazvaće stanje slično onom kada se čovjek iznenađen mjestom i okruženjem u kome se našao pita – đe sam ja ovo.
Vidjeće pravi vatromet stilova i materijala upotrebljenih na jednom mjestu.
O dozvolama državnih organa da se to uradi nacionalnom kulturnom dobru izlišno je pričati. Nije ih bilo. MCP SPC je gradila i šarala po svome nahođenju. I savjesti…
Manastir Stanjevići je danas postao eklatantan primjer kako je SPC uporno, uprkos opomenama od državnih službi zaštite, pokušavala zidanjem da mijenja duhovnost Crne Gore i kako su mnogi danas konstatovali da se preko SPC uvodio moravski ili raški stil zidanja crkava po Crnoj Gori.
Soko grad kod Štitara
Ostaci srednjovjekovne tvrđave Soko nalaze se iznad sela Štitara, zapadno od puta Cetinje–Podgorica. Tvrđava u prečniku ima oko 90 metara i podignuta je u vrijeme vladavine Stefana Crnojevića, u prvoj polovini 15. vijeka, po gubitku tvrđave Đurđevca iznad Budve.
Uz grad Žabljak, prvi put se pominje kao Stefanovo vlasništvo 1453. godine. Tvrđava je poslije 1460. godine imala značajniju ulogu u odbrani posjeda Crnojevića od nadolazeće turske opasnosti. Po čestim molbama Stefana Crnojevića, kao vojna posada u ovoj tvrđavi periodično su se nalazili i mletački vojnici.
Danas je ova važna ostavština baštine Crnojevića zarasla, zapuštena i prepuštena zaboravu. Od ostataka tvrđave mogu se danas uočiti par podzida, ostaci par građevina, među kojima i jednog hrama.
Kako se može pročitati ovaj vrijedan lokalitet, svjedok iz vremena vladavine Crnojevića, nije čak ni stavljen na listu zaštićenih kulturnih dobara. O rezultatima arheoloških iskopavanja na ovom lokalitetu, za čiju se starost predpostavlja da seže do ilirskih vremena, nema informacija. Zato što arheoloških iskopavanja nije ni bilo.
