Stav

Fašizam kao domaće štivo

Naše iskustvo devedesetih

Najveći dio crnogorskih građana smatra da smo završetkom Drugog svjetskog rata definitivno preživjeli fašizam, ali nas je kraj osamdesetih i početak devedesetih prošlog vijeka uvjerio u surovi povratak fašističke ideologije i prakse na prostoru, prije svega, Srbije i Crne Gore

Naše iskustvo devedesetih Foto: Foto: Slavica Miletić/peščanik.net
Rajko CEROVIĆ
Rajko CEROVIĆAutor
Kult/PobjedaIzvor

Čitava prva polovina osamdeset osme u Srbiji i Crnoj Gori predstavljala je medijsku artiljerijsku pripremu za rat koji će, odmah početkom sljedeće decenije, buknuti krvavom žestinom koja je u svijesti naših građana dotle bila prosto nezamisliva. Posebno je ljeto, te osamdeset osme godine, označilo više nego uspješnu fašizaciju masa u Srbiji, ali neosporno znatno snažniju, dublju i djelotvorniju u Crnoj Gori. Upravo se zbog Crne Gore sve i činilo, kako bi Crna Gora bila dovoljno pripremljena za rat za veliku Srbiju, što će uskoro uslijediti.

Nešto stariji se dobro sjećaju čuvenih mitinga, tobože napaćenih Srba (i zamislite Crnogoraca) sa Kosova, koji su prvo onog vrelog dvadesetog avgusta osamdesete trijumfalno doputovali u Titograd da nam na tadašnjem užarenom Trgu Ivana Milutinovića, danas Trgu slobode, pokažu do koje mjere je tadašnje crnogorsko partijsko i državno rukovodstvo izdalo Kosovo, odnosno Srbiju, da nas ostale, kao bratske crnogorske građane, ljuto prekore zbog tobožnje pasivnosti i još uvijek nedovoljne sremnosti da jurnemo s oružjem na Kosovo!? Treštalo je na dan oslobođenja Nikšića 18. septembra, na Cetinju, u Kolašinu, Andrijevici...

Nigdje do tog doba, u onoj legendarno otrovnoj srpskoj tabloidnoj i drugoj publicistici, koja se već ponašala kao ratni propagandni štab, nije bilo moguće naići na konstataciju da Crnogorci kao narod i nacija postoje. No, na Kosovu, kad Beogradu zatreba, (zamislite) - pate dva naroda? Mislite li da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo ovo iskoristilo, pa okrenulo na sprdnju: ako na Kosovu ima Crnogoraca ima ih valjda i u Crnoj Gori!? Ne samo da tadašnje mizerno crnogorsko čelništvo nije bilo u stanju da, u cilju samoodbrane, išta suvislo progovori, nego je bukvalno drhtalo od Srbije, tačnije srpske štampe i elektronskih medija, koji su za samo jedan dan od uglednog crnogorskog političara, naučnika ili ratnog heroja mogli da naprave sprdnju. Tako su tadašnji crnogorski čelnici i dočekali više nego sramnu kapitulaciju pred ogoljenim srpskim nacionalizmom.

Bože, koliko je najveći dio tadašnjih Crnogoraca, tačnije pravoslavnih stanovnika Crne Gore, bio bukvalno srećan činjenicom da je neko ondašnjim crnogorskim čelnicima mogao sasuti u lice onoliko uvreda i, naravno laži, kao što su to činili srpski tabloidi i već oslobođeni četnici u Crnoj Gori? Eto, to je bila više nego uspješna fašizacija stanovništva, poslije koje smo pjevajući „i puške mećući“, veselo krenuli na Dubrovnik da ubijedimo politički pismene Hrvate da im je bolje da se ugledaju na politički nepismene Crnogorce?!

Samo prije godinu ili dvije od opisanih događaja, niko ne bi mogao nagovoriti Crnogorce, koji bukvalno nikoga nijesu mrzjeli i sa svakim u susjedstvu mirno živjeli, da će uskoro naoružani krenuti da ubijaju jugoslovenske narode? Bilo je to sve drugo nego proklamovano bratstvo i jedinstvo koje su Crnogorci, više od drugih, iskreno prihvatali. Kad od tako miroljubivih građana za kratko vrijeme napraviš fašistička čudovišta, a da toga najčešće nijesu svjesni, onda je fašizam u svim svojim nakaznim oblicima bukvalno moguć. Čak, dijelom pretvoren u herojsko patriotsko ruho?

Samo je duboka penetracja fašizma u glave našeg domaćeg življa mogla proizvesti ubjedljiv utisak da, od Debelog Brijega prema Herceg Novom, nastupa trideset hiljada ustaša, Kurda i drugih čudovišta koji žele da taj naš grad sravne sa zemljom?

Tada je očajno mala grupa mislećih crnogorskih intelektualaca, protivnika rata i tadašnjeg DPS-a, bila progonjena, prebijana, proglašavana izdajnicima, ili bježala iz zemlje. Potpisnik ovih redova, prebijan pred stanom, mjesecima nije smio izaći na ulicu, jer ga je, kao navodno poznatog izdajnika, svaka rđa mogla pljunuti ili ponižavati, a da hitro dobije aplauz nazočnih.

Varate se da je vrijeme fašizma iz devedesetih zaista prošlo. Ni govora. Danas predsjednik Vlade Crne Gore kleči ispod spomenika kvislinzima, pod tuđom zastavom i himnom, a njegova omiljena Srbija, uz koju pošto-poto hoće da upodobi Crnu Goru, odavno slavi četničke zločince kao oslobodioce i antifašiste. Kako je odatle beskrajno lako dospjeti do nivoa u kojem se ministrica obrazovanja, kulture, nauke i (zamislite) sporta, fali četništvom u kojem već kod stupanja na posao želi da revanšistički ukine inače finansijski nejake crnogorske institucije kulture, a trinaestojulske dobitnike ovog visokog priznanja ostavi bez hljeba. Sve je beskrajno blizu, tim prije što nova vlast u sportu ne može da podnese ni crnogorsku zastavu, koja se vijori na sportskim borilištima, a baška himnu? Teško da je bivše okrvavljeno oružje, zaista, dovoljno duboko sklonjeno? Ako nas primoravaju da smo Srbija, onda već valja vježbati: „Spremte se, spremte“...

Da li se pitate zbog čega nova vlast s onoliko mržnje svakodnevno pominje baš DPS? Ne misli se tu na partiju, već je riječ o Crnogorcima, pa joj to dođe kao ključni otklon od Crnogoraca i njihovog urođenog antifašizma! Bojim se da su najljući Crnogorci, pogotovu danas, skoro obavezno, izvan DPS-a?

Portal Analitika