Dogodilo se u Mojkovcu, nepunu sedmicu nakon lokalnih izbora u toj opštini. Uz tu prijavu je isto tako strašna i činjenica da je nekome bilo normalno da ime te ekipe upiše među takmičare i dozvoli ,,igru“ jer „važno je učestvovati“. Ovo su, nažalost, samo retorička pitanja, a ne neka na koja bi institucije i država ipak morale (ali po svemu sudeći neće) da daju odgovor. Nema odgovora, nema reakcije, možda se nije ni desilo... Najgore je što se desilo, i što se dešava, da ime Ratko Mladić više nije sinonim za monstruma, već za heroja.
Kako vrijeme odmiče od užasnih devedesetih, samo se još čeka romansirana biografija „generala junaka“ i na nekoj od crnogorskih televizija.
Jasnije: zamislite da se u Njemačkoj prijavi na turnir ekipa koja se zove „Firer Adolf“ (bez Hitler). Vijest bi obišla svijet, a Njemci bi se izvinjavali još cijeli vijek. U Crnoj Gori generalu Ratku se čak i kliče, nude ulice i samo još malo obraza, ili straha, sprečava državu da ne pusti... to.
Desilo se da je beranski Savjet za davanje prijedloga naziva naselja, ulica i trgova u februaru, nakon što je prijedlog o tome čamio osam mjeseci u fiokama, podržao da jedna od ulica u Beranama dobije ime po Ratku Mladiću, na doživotnu robiju osuđenom ratnom zločincu.
Vijest je naišla na osudu domaćeg NVO sektora, pojedinih političkih partija, čak i Evropske komisije i člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Odgovor sistema zvanog država je i tada izostao. NVO Akcija za ljudska prava i Centar za građansko obrazovanje su kazali da je samim prihvatanjem prijedloga počinjeno krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje.
I... nikome ništa. Probali su, nije im prošlo. I opet će ovom taktikom da probaju da nam postane svejedno ili računaju na zaborav.
Kada je crnogorski parlament sredinom juna usvojio Rezoluciju kojom se zabranjuje javno negiranje postojanja ili umanjenje genocida u Srebrenici, samo su naivni možda pomislili da je u Crnoj Gori stavljena tačka i na veličanje zločinca koji je simbol upravo tog genocida i etničkog čišćenja.
Da se i ti malobrojni razuvjere, postarao se crnogorski premijer Zdravko Krivokapić nepunih 24 sata kasnije kada je na Tviteru saopštio da smatra da je Rezolucija o genocidu u Srebrenici bila nepotrebna jer, kako je rekao, „produbljuje dalje podjele i sukobe u društvu“.
Kada dan nakon usvajanja teksta u kojem, između ostalog, piše da se potvrđuje riješenost države Crne Gore, kandidata za članstvo u EU i punopravne članice NATO-a, da afirmiše vrijednosti mira, stabilnosti i multietničkog sklada, to sa vrha iste te države – kroz usta prvog čovjeka izvršne vlasti bude ocijenjeno kao nešto što produbljuje podjele i sukobe... onda nijesu za čuđenje javne manifestacije odanosti liku i nedjelu zločinca Mladića.
Ovakve poruke premijera, ali i umalo monolitno glasanje poslanika Demokratskog fronta protiv pomenute Rezolucije – zeleno su svjetlo da je sasvim OK ispisivati ime ratnog zločinca i iscrtavati njegov lik po fasadama. To su shvatili i ovdašnji „umjetnici“ inspirisani desničarskom „odbranom“ murala Mladiću u Beogradu. Kotor, Herceg Novi, Podgorica – gradovi su na čijim je zgradama osvitalo ime monstruma. Sramno ispisivanje sramne istorije, nažalost, naše crnogorske zajedničke.
Bez odgovarajućih reakcija „nadležnih institucija“, ako ne računamo komunalne službe, ad acta je stavljena još jedna tačka Rezolucije u kojoj Skupština „poziva nadležne institucije na primjenu pozitivnih propisa kada su u pitanju radnje i djela javnog negiranja postojanja ili umanjenja genocida u Srebrenici“, što veličanje organizatora tog zlodjela svakako jeste.
I, ako povjerujemo da nije jednostavno identifikovati autore grafita, teško je povjerovati da nije bilo moguće identifikovati grupu mladića koji su ispred štaba DF-a, u noći lokalnih izbora u Mojkovcu 5. decembra, klicali „Ratko Mladić, jedan je od nas!“.
Kada je i ovo prošlo bez sankcija, ne čudi ni apsurd da na humanitarnom turniru u malom fudbalu, u istom tom Mojkovcu, neposredno poslije izbora bude prijavljen i učestvuje i klub „General Ratko“.
Turnir je održan u sklopu akcije koju je NVO „Srbi za Srbe“ organizovala za pomoć porodici Krstonić iz Pljevalja.
Nemamo informaciju kako je na turniru prošao humanitarac „General Ratko“, ali je mnogima još uvijek živo sjećanje na snimak od 11. jula 1995. godine na kojem se vidi general Mladić koji djeci u Potočarima dijeli čokolade.
Snimak je nastao na početku operacije tokom koje je u narednim danima pobijeno više od 8.000 civila.
Čime je čovjek koji je djeci stradalnicima dijelio slatkiše prije nego im je uništio živote, ovdje u Crnoj Gori zaslužio pokliče, murale i grafite i zašto crnogorski parlament već drugi put odbija da raspravlja o zakonu o zabrani fašističkih i neonacističkih organizacija uz četvrtinu bljutavih „uzdržanih“ i gotovo trećinu glasova „protiv“, više nijesu, i ne smiju biti, retorička pitanja.
Odgovor na njih je jasan – država je kao sistem posrnula u kaljugu neljudskosti, a staru istoriju kroje novi pobjednici koji su za heroje izabrali monstrume.
