Iako je teško zamisliti kako bi mjesto na toj visini moglo biti gušće naseljeno, u La Rinkonadi živi od 30.000 do 50.000 ljudi.
Život je u tom naselju odvajkada surov, što zbog nevjerovatne hladnoće, što zbog izuzetno razrijvđenog vazduha. No, ono što je nekad bilo malo mjesto, danas je postalo ogromno naselje sa desetinama hiljada stanovnika.
Žive bez bolnice, među fekalijama i smećem
Razlog tome je cijena zlata, koja se u protekle dvije decenije višestruko povećala. I eto logičnog zaključka – ljudi svakodnevno ka La Rinkonadi hrle zbog tamošnjih rudnika zlata.
Uslovi života su, u najmanju ruku, surovi. Nema zdravstvenih ustanova, nema kanalizacije, nema sakupljanja otpada, jedino tamošnje jezero zagušeno je smećem, a ljudi uglavnom žive u trošnim kolibama. No, svo stanovništvo je uglavnom ‘prolazno’ – dođu u La Rinkonadu, neko vrijeme rade u rudnicima, a onda je napuštaju.
Mjesec rade džabe, a onda dobiju svoj dan
Kompanije koje gazduju rudnicima sklapaju usmene ‘dogovore’ sa kopačima, nikakvih papira nema, te im jedino dodjeljuju smještaj. Pritom, ljudi kopaju 30 dana u rudnicima bez nadoknade i drugih benefita.
A onda slijedi 31. dan – tada rudari kopaju za sebe. Dakle, tog dana dozvoljeno im je da nose i zemlju i stijene najviše što mogu. Neki zahvaljujući tome dođu do veće količine zlata, pa im se sve muke u La Rinkonadi dobro isplate. No, neki ne budu te sreće, pa ispadne kako su čitavog mjeseca radili besplatno i ostaje im da se nadaju boljem učinku tokom sljedećeg 31. dana.
Tragedije svakodnevne, stradaju i žene
Nesreće su uobičajene – kako one u lavirintima unutar rudnika, tako i kada su u pitanju tuče sa smrtonosnim ishodom. Nerijetko rudari bivaju opljačkani, a katkad i ubijeni pošto prodaju svoje zlato.
Iako u La Rinkonadi uglavnom žive muškarci, među žrtvama je bilo i ženama, uglavnom onih koje trgovci bijelim robljem dovode iz ostatka Perua i Blivije kako bi radile u tamošnjim barovima i bordelima.
Malo ko želi da ode
Uprkos tome što ljudi rade u katastrofalnim uslovima, to ne sprječava kompanije iz SAD i Švajcarske da uredno otkupljuju zlato iz La Rinkonade, kako bi ga dalje prerađivali u poluge i nakit i prodavali.
Kako je svojevremeno izvijestio National Geographic, iako se rudari žale na uslove, malo ko želi da ode. Jer, svi se nadaju kako će baš sljedeći 31. dan biti ‘njihov’ – odnosno, da će tokom dana kopanja za sebe naići na zlatnu žilu.
Rad u rudnicima počiva na najprimitivnijim metodama – koriste se dinamit i pneumatske bušilice. Pritom, rudari su izloženi i cijanidu i živi, koji se koriste kako bi se zlato ‘izvuklo’ iz stijena i potom drobilo.
Rudnici djeluju polulegalno, njihovi zakupci nikad i ne dolaze u La Rinkonadu već za to angažuju osobe od povjerenja.
Samo iskopano zlato prodaje se legalnim kanalima, ali i ilegalnim – mnogi rudari prodaju ga na crnom tržištu po nižim cijenama, samo kako bi izbjegli papirologiju i poreze.
