Najavljeno ograničavanje marži na osnovne proizvode od januara 2027. moglo bi privremeno ublažiti pritisak, ali efekat ne treba mjeriti samo propisanim procentom. Ako trgovac smanji maržu, a dobavljač poveća nabavnu cijenu, proizvod ipak može poskupjeti. Zato treba pratiti uvoznike, distributere, rabate i stvarnu cijenu cijele korpe, kao i moguća poskupljenja artikala izvan mjere, kazao je u razgovoru za Pobjedu dr Jovo Rabrenović iz Instituta ekonomskih nauka.
Da Vlada planira da ograniči marže istovremeno sa početkom primjene Euro modela, u opoziciji vide kao priznanje da će značajan rast zarada neminovno uticati na rast cijena, ocjenjujući da će ubrzo efekti povećanja plata biti anulirani. Potpredsjednik Vlade za ekonomska pitanja i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj je pak ustvrdio da Euro model nije glavni razlog zbog kojeg se Vlada odlučila za ograničenje marži, navodeći da se mnoge države spremaju za udar koji očekuju od 2027, zbog krize na Bliskom istoku koja je izazvala značajan rast cijena energenata. Ne očekuje, kako je naveo, da rast plata sam po sebi može izazvati značajan rast cijena, iako ne spori da se mogu očekivati određena inflatorna kretanja.
I dok iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) odluku o ograničavanju marži smatraju dobrom, ali zakašnjelom mjerom u borbi protiv visokih cijena, Rabrenović dugoročno rješenje vidi u većoj konkurenciji, javnoj provjerljivosti cijena i predvidivim pravilima.
Kontrola
Marko Subotić iz USSCG navodi da smo svi svjedoci da su cijene u prodavnicama krenule da rastu sa samom najavom Euro modela prije mjesec i po. Zato smatra da se sa kontrolom marži mora početi odmah, kako bi se od 1. januara mogao pratiti dalji rast cijena. U USSCG, kako navodi, smatraju da je potrebno napraviti višestruko veći obuhvat proizvoda čije će marže ograničiti nego što je to bio slučaj do sada.
“Potrebno je da se kontrolišu marže na svim proizvodima i uslugama, ne samo na osnovnim životnim namirnicama. Jedino se tako može postići pun efekat povećanja zarada. Jasno je da će do korekcija marži u dijelu povećanja troškova rada morati doći, ali se mora obezbijediti da se ova situacija ne koristi za ekstra profit, kao u vrijeme pandemije”, navodi Subotić.
Rabrenović navodi da država treba da zna ne samo da li je marža formalno ograničena već da li je potrošač na kasi zaista platio manje.
“Najavljeno poskupljenje proizvoda nije dokaz zloupotrebe, potrebno je razlikovati stvarni rast nabavnih, energetskih i transportnih troškova od promjena marže. Dodatno, ograničenje samo maloprodajne marže ne obuhvata cijeli lanac od uvoznika do kase. Kontrola mora biti zasnovana na podacima, a ne na pretpostavci da je svaka viša cijena neopravdana”, smatra Rabrenović.
S druge strane, ukazuje da se ne može svako poskupljenje unaprijed pravdati budućom većom platom.
“Ako rad učestvuje sa deset odsto u ukupnom trošku proizvoda, rast tog troška od 20 odsto povećava ukupan trošak približno dva odsto, pod ostalim jednakim uslovima. Za ozbiljnu ocjenu potrebne su fakture, stvarni troškovi i praćenje cijena prije i poslije reforme”, kaže Rabrenović.
Kao jednu od mjera koje je njegov Institut ekonomskih nauka predložio, Rabrenović navodi uvođenje sidrenih, odnosno referentnih cijena. To znači da bi, kako pojašnjava, potrošač pored trenutne cijene vidio i cijene iz ranijeg perioda.
“Na primjer, rast sa 2,60 na 3,20 eura znači poskupljenje od oko 23 odsto. Ta informacija nije isto što i zakonsko pravilo o prethodnoj cijeni kod akcijskih sniženja. Veći lanci bi trebalo da objavljuju ažurne, standardizovane digitalne cjenovnike. Građanin bi mogao da uporedi identičan proizvod između marketa, vidi kako se cijena mijenjala i izračuna koliko je poskupjela baš njegova potrošačka korpa. Referentne cijene nijesu zamrzavanje cijena, one omogućavaju da konkurencija počiva na provjerljivim informacijama”, ukazuje Rabrenović.
Takva bi baza, kako navodi, omogućila građanima da lakše otkriju i kada se promijeni gramaža proizvoda, a zadrži cijena starog pakovanja. Istovremeno bi institucijama dala podatke za preciznije praćenje efekata državnih mjera.
“Ako se cijena ne može uporediti kroz vrijeme i između trgovaca, kupac veoma teško može razlikovati stvarnu uštedu od marketinške poruke. Ako država poveća plate, moramo znati koliko je porasla realna kupovna moć. Ako ograniči marže, koliko je promijenjena cijena osnovne korpe. Ako inflacija uspori, koliko prethodnih poskupljenja građani još plaćaju. Crnoj Gori ne treba manje statistike, nego više statistike koja je razumljiva i korisna građanima. Nije dovoljno saopštiti da plate rastu i inflacija pada, potrebno je pokazati koliko danas možemo kupiti i koliko nam ostaje kada platimo ono što moramo”, navodi Rabrenović.
Govoreći o razlikama u cijenama pojedinih proizvoda od po nekoliko eura između različitih marketa, Subotić navodi da pojedini trgovci to pravdaju time što su direktni uvoznici, pa samim tim imaju manju maržu.
“Cijene mesa se npr. značajno razlikuju po nekoliko eura po kilogramu. Neki marketi idu na to da snize cijene određenih artikala i da tu imaju male marže, ali se nadaju da ćete vi kad dođete po taj proizvod usput kupiti još neki. Svi trgovci imaju određeni kontingent proizvoda na kojima drastično zarađuju”, smatra Subotić.
Popusti
Rabrenović ocjenjuje da te razlike mogu proizilaziti iz nabavke, rabata, zakupa, logistike i trgovačke politike. Same po sebi, kako dodaje, nijesu dokaz nezakonitog ponašanja. Isto važi i za velike popuste.
“Trgovac nekada prodaje uz mali profit ili gubitak, da privuče kupca. Popust od 40 odsto ne znači automatski povoljnu kupovinu. Važno je koliko košta kilogram, litar ili komad i kakva je bila stvarna prethodna cijena”, navodi Rabrenović.
Naglašava da je pravilo o oglašenim sniženjima, prema kojem se prethodna cijena u pravilu vezuje za najnižu cijenu u periodu od 30 dana, važno za sprečavanje lažnih akcija.
“Ali ono nije zamjena za dugoročan istorijski pregled cijena. Kupac i dalje teško zna da li je proizvod iz mjeseca u mjesec poskupljivao i da li je sadašnja akcija zaista povoljnija od cijena koje nude drugi marketi. Potrošača može pogoditi i tzv. šrinkflacija, odnosno kada se pakovanje smanji sa 500 na 450 grama, a cijena ostane ista. Cijena po kilogramu tada raste oko 11,1 odsto. To nije automatski nezakonito ako su količina i jedinična cijena jasno prikazane, ali jeste razlog da se prati šta potrošač stvarno dobija za novac”, kaže Rabrenović.
Govoreći o statističkim podacima, Rabrenović ocjenjuje da opšta stopa inflacije nije pouzdan pokazatelj stvarnog životnog standarda građana Crne Gore, jer ne pokazuje koliko im novca ostaje nakon podmirivanja osnovnih životnih troškova. Zbog toga je, uz zarade i opštu inflaciju, potrebno pratiti stvarnu kupovnu moć, ličnu i penzionersku inflaciju, kao i kretanje cijena proizvoda i usluga koje građani najčešće kupuju.
“Građanin u prodavnicu ne ulazi sa podatkom o prosječnoj plati, nego sa novcem koji ima. Standard se na kraju mjeri onim što može kupiti i što mu preostane”, ističe Rabrenović.
Smatra da se u Crnoj Gori nedovoljno razmatra problem ograničenog prisustva velikih evropskih sistema poput Lidla, DM-a, Kauflanda i slično, koji oblikuju konkurenciju u drugim zemljama regiona i Evrope. Njihova prednost se, kako navodi, ogleda u velikoj nabavci, efikasnoj logistici i privatnim robnim markama koje predstavljaju alternativu skupljim brendovima.
“Privatne robne marke činile su 39,1 odsto vrijednosti prodaje prehrambenih proizvoda u Evropi tokom 2024. godine. Takva konkurencija može vršiti pritisak na cijene i marže, iako niži računi nijesu automatski zagarantovani”, navodi Rabrenović.
Ipak, naglašava da se stvarni efekti mogu utvrditi tek poređenjem cijena konkretnih proizvoda prije i poslije ulaska novih trgovaca. Bez podataka o tržišnim udjelima, smatra Rabrenović, ne može se tvrditi da u Crnoj Gori postoje nedozvoljeni oligopoli, ali se opravdano postavlja pitanje zašto je ulazak velikih trgovinskih sistema spor i zašto se država više oslanja na povremeno ograničavanje marži nego na stvaranje uslova za trajnu konkurenciju.
Podaci Monstata pokazuju da trećina troškova domaćinstva ode na hranu. Na energente odlazi 15,5 odsto, transport 12,4, a na zdravstvene usluge 4,9 odsto. Rabrenović ukazuje da je udio hrane u potrošnji u Crnoj Gori znatno veći nego u državama EU, gdje je, prema podacima Eurostata, taj procenat 17,1 odsto. Podsjeća pak da se radi i o različitim periodima i metodologijama, te da udio hrane u ukupnoj potrošnji nije isto što i procenat plate koji se troši na nju.
“Ipak, visok udio osnovnih životnih troškova ukazuje na ograničen prostor za prilagođavanje poskupljenjima, posebno kod domaćinstava sa nižim prihodima”, navodi Rabrenović.
Troškovi domaćinstava
Objašnjava da podaci o godišnjoj inflaciji u septembru, koja je iznosila 5,2 odsto i rastu cijena u odnosu na decembar prošle godine od 6,1 odsto ne opisuju jednako iskustvo svih domaćinstava.
“Penzioner koji veliki dio prihoda izdvaja za hranu, ljekove i grijanje ima drugačiju strukturu potrošnje od podstanara ili porodice sa djecom. Ako domaćinstvo troši 40 odsto budžeta na hranu, njen rast cijena od deset odsto povećava trošak ukupne, nepromijenjene korpe za četiri odsto. Kod domaćinstva koje na hranu izdvaja 15 odsto budžeta, isti rast cijena povećava trošak korpe za 1,5 odsto”, objašnjava Rabrenović.
Zato smatra da bi Monstat trebalo da objavljuje i posebne indekse za penzionerska domaćinstva, građane sa najnižim prihodima, podstanare i porodice sa djecom, kao i kalkulator lične inflacije, po uzoru na Austriju.
“Građanima bi trebalo omogućiti i praćenje cijena osnovne potrošačke korpe danas, u odnosu na prethodnu godinu ili period od tri i pet godina”, navodi Rabrenović.
Posebno upozorava da usporavanje inflacije ne znači i pojeftinjenje. Ako cijene jedne godine porastu deset odsto, a naredne još pet, ukupno poskupljenje iznosi 15,5 odsto.
“Građanin ne plaća samo ovogodišnju inflaciju nego i sva ranija poskupljenja koja nijesu poništena”, ističe Rabrenović naglašavajući da bi posebni indeksi bili dopuna koja statistiku čini korisnijom.
Govoreći o statističkim podacima Jovo Rabrenović iz Instituta ekonomskih nauka ocjenjuje da opšta stopa inflacije nije pouzdan pokazatelj stvarnog životnog standarda građana Crne Gore, jer ne pokazuje koliko im novca ostaje nakon podmirivanja osnovnih životnih troškova. Zbog toga je, uz zarade i opštu inflaciju, potrebno pratiti stvarnu kupovnu moć, ličnu i penzionersku inflaciju, kao i kretanje cijena proizvoda i usluga koje građani najčešće kupuju
Razlike u standardu dodatno potvrđuju podaci Monstata prema kojima je ukupni ekvivalentni raspoloživi dohodak najbogatije petine stanovništva bio 6,7 puta veći od dohotka najsiromašnije petine. Ovaj pokazatelj ne predstavlja odnos najveće i najmanje plate, već ukazuje na nejednakost u raspodjeli dohotka.
Prema riječima Rabrenovića, poskupljenja posebno pogađaju domaćinstva koja najveći dio novca troše na hranu i račune, jer im ostaje manje prostora za obrazovanje, kulturu, odmor, nepredviđene troškove i štednju. Dodatnu razliku pravi stambeni status, pošto podstanar koji plaća zakupninu ima drugačije troškove od vlasnika stana bez kredita.
“Zato bi buduće analize trebalo da povežu prihode, strukturu potrošnje i stambeni status domaćinstava. Tek takvi podaci mogu pokazati kome rast cijena najviše ugrožava standard i koliko su ekonomske mjere zaista djelotvorne”, zaključuje Rabrenović.
