Bilo je to davno: na kolegijumu redakcije jednog (i tada jedinog) ženskog lista u Crnoj Gori, predložila sam rubriku Prirodne ljepote Montenegra, s tim što sam ja to zamislila nešto drugačije od onoga kako „normalni“ zamišljaju lijepu prirodu. Naime, htjela sam da na reprezentativnim lokacijama naši najbolji fotografi snime najljepše primjerke muškog roda! Da, uz ili naspram izuzetne ljepote npr. Crnog jezera, stoji jedan prekrasni muškarac! Naravno - go! Drugi da se svuče negdje pod Prokletijama, treći nad kakvim kanjonom, četvrti usred tek rascvalog behara ili između drača, itd. itd. Nije bilo neophodno da se vidi lice muškarca, osim ako fotograf to hoće, a muškić prihvati – bilo je važno da poza muškog modela i gipkost mišića pokažu privlačnu liniju njegova tijela, ali i da izraze napetost i dinamičnost muškarčevog života, eventualno emotivnost i dramatičnost koju proživljava – bar sam tada tako mislila – svaki zdravi i misleći muškarac u datom trenutku. I da bude u saglasju sa odabranom lokacijom. Gola Priroda i njen goli Sin. Podrazumijeva se da nagost ne bi bila prioritetna – htjela sam samo to: da uparimo lijepe ljude sa ljepotom zemlje koja ih je i rodila. Fotografi su se oduševili idejom, nekoliko lijepih i zgodnih mladića (a i par starijih primjeraka) su rado pristali da budu modeli, počeli smo da razmatramo lokacije, da razmišljamo bismo li to imali iz broja u broj (velika je Crna Gora!), ili da sve spakujemo u jedan, dva...
A onda su počele opstrukcije, sabotiranja, konačno i otvoreni napadi na mene. Koju god fantaziju ili frustraciju da su imale, mene je šokiralo to što su me napale žene!? Da imam naopak pogled na muški rod, da podrivam svetost porodice, i da, konačno, širim nemoral. Tj. da bih takvom rubrikom ja to htjela učiniti, ali da one ne daju! (!?) Jedna šarmantna dama, komad starija od mene, odmah mi je navela primjer zašto to ne bi moglo da se uradi „kod nas“. „Možda da u Beogradu ili Zagrebu, ali kod nas... ooo, ne!“ Istakla je pred svima ko je njen uzor ispričavši priču o „nekadašnjoj našoj ženi, poštenoj Crnogorki, o takvom kovu i soju, koja je sakrila muža u izbu (podrum) kad su u kuću banuli neprijatelji (ko god da su bili) i nije ga odala ni kad su joj zaprijetili da će joj pobit' đecu ako ga ne prokaže! Crnogorka je stegla srce i ničim nije odala đe joj je muž!“ (On valjda bio nekakav junak, pa zato.) „Sve su joj pobili! To je žena!“ Valjda je jasno da ja u odnosu na takvu ženu nemam baš nijedan valjan kvalitet. Ja bih, naime, odmah prijavila đe mi se muž skrio, ali odmah! Još brže, ako bi on ostao da junački ćuti u izbi dok meni i đeci neko gore prijeti.
Druga mi je prebacila da je vrijeđam, jer da je duboko uvredljivo za nju da u ženskim novinama vidi nago muško tijelo. Zalud sam ja objašnjavala da će se na fotografijama vidjeti samo onoliko koliko bilo ko od nas vidi na plažama - ta žena, izgleda, nije podnosila more! So koju je skupljala na svojoj koži, gorka so jednog teškog života, učinila ju je taštom i osjetljivom. Činilo joj se da se lično njoj rugam u lice ovakvim idejama.
Treća dama mi je rekla da „nijedna pristojna žena neće kupiti takav bezočni i bez–obrazni časopis, takoreći pornografski, a posebno ga neće odnijeti kući i čitati pred mužem i đecom“! (?) Ostalo mi je nejasno zašto to pristojna žena neće. Tj. ostao mi je nejasan sadržaj takve pristojnosti.
No, dobro. Jedna ideja propadne, rodi se druga, i život krene dalje. Sav strašno pristojan.
Ono što sam ja tada shvatila i zapamtila jeste da je kod nas sveto samo i jedino čeljade muškog pola! Čak ne mora biti i muškog roda. I da će žene poginuti, ali će ga zaštititi. Zaštitiće ga čak i od njega samog. Zašto? Uglavnom zato što žene moraju vjerovati da muškarci postoje.
U vrijeme mog neuspješnog pokušaja da u „ženski časopis uvedem pornografiju“, na drugoj, srećnijoj strani svijeta, sjajni Miloš Forman je snimio film Narod protiv Larija Flinta, jednu nevjerovatnu priču o čovjeku koji je počeo kao nižerazredni prodavac porno-igračkica. Kasnije je osnovao i porno magazin, i boreći se sa konzerviranim mozgovima i američkim ćudoređem za njegov opstanak, izrastao u jedinstvenog borca za slobodu govora. Na sudu je, naravno, pobijedio. Ja nijesam protiv sebe imala ni američki ustav, ni američki narod – imala sam mnogo jaču silu: žene Crne Gore. Iste one žene koje su sa nikšićkih ulica poručivale da „Crnogorke rađaju junake“, te da su ponosne što imaju sinove koji će u Konavlima i Dubrovniku braniti Crnu Goru, iste žene koje su kasnije tražile penziju za treće i svako sljedeće dijete, iste one koje plaču kad rode djevojčicu, iste koje sa ponosom kažu da su nakon četiri ćerke rodile i muško... One žene koje abortiraju sve dok se ne „zakači“ sveto dijete... Sin.
Ono što žena može tolerisati i oprostiti sinu, ne može ni ocu, ni mužu. Teško bi i bratu, a ljubavniku nikako. Sin je nešto posebno. Sin je muškarac kojeg je žena rodila.
Ako je u nama, nakon sveg ovog vremena, ostalo išta od moćnih i veličanstvenih žena Crne Gore, onda je to dosljedna i neuništiva ljubav prema sinovima. To nas međusobno spaja, saosjećamo jedna sa drugom, baš kao što su i one nekada. Samo što je nama nad glavom jedno zloslutno pitanje: a koga smo to mi rodile?
To je pitanje koje ne želi odgovor. Zato žene ćute kad gledaju svoje kćeri kako pumpaju grudi, izobličavaju svoja lica naduvanim usnama i skraćenim nosevima, rintaju za bijedne pare, služe svakoga i svakome, nemaju odmora i nemaju mira. Zato ćute kad obrazovane, mlade žene rade trećerazredne poslove, kad ih se ućutkuje, šikanira, ponižava, slama, iskorišćava. Zato ćute kad se njihove kćeri doživljavaju kao objekti i kad se neko ruga njihovoj golotinji.
Jer, žene zbog nečega vjeruju da oko nas postoje muškarci. Čak i kada su samo gutači svake pokvarenosti kao najmekšeg zalogaja hljeba; kad prijete, siluju, otimaju; kad vrište sa govornica i sijevaju svojim amandmanima i ugovorima, kad su gutači stanova, kuća, obala, potoka... One vide sinove i kad su gutači magle iznad naših krovova i kad pogledom pomjeraju brda i dolove; kad lako zinu i spretno kleknu... Vide ih i u oračima posljednjih njiva neokaljane časti i u onima koji su cijeli naš život, u svakom njegovom segmentu, učinili pornografski golim, potrošnim i ništavnim. U onima koji su nas – jedni sdesna, drugi slijeva, a treći odozgo – centrirali na dno septičke jame nemoralnosti.
Ako je u nama ostalo išta od naših čudesnih pramajki, to je još ovo malo duše u nama. I tek sada, kada je sve ovoliko ogoljeno i ponižavajuće, sa to malo duše razumijem „zaštitnice ćudoređa“: one su, nespretne i otupjele, željele sačuvati posljednju liniju razlike između onoga što mogu oprostiti sinovima i onoga što se ne da oprostiti nikome drugome. Čuvale su ih od poruge. Ne sluteći da će nama, ipak, od svega ostati samo wild beauty.
