Tako glasi svim Crnogorcima poznat dijalog između čovjeka i Boga.
Ovaj vlastodržac svemira, vremena i povijesti, suvremenosti i budućnosti, ovaj navodni vlasnik svih nas - izuzmemo li privremeni boravak na zemlji kojim vladaju naši političari - ovaj vladar svevremenosti, on nudi čovjeku kojeg je stvorio na svoju sliku i priliku, zemaljsko blagostanje, plodne njive i vinograde, čiste rijeke i bogate šume,kristalna mora i azurne oceane, sav zemaljski raj i nebeski zaklon, kad za to dođe čas. Čovjek to ne razumije i ne cijeni. Bog mu daje, ovajstvor ljudski to odbija.
Tako je i s našim gospodarenjem: naše vlade, osim za dvadesetak resora i njihovo djelovanje, izdvajaju popriličnu sumu novca za vjerske zajednice.
Teorijski, ustavno, svaka od država nastalih od SFRJ osim Slovenije i Crne Gore imaju vjeronauk u školama. Svaka od tih država naglašava odvojenost Crkve od države. No u Hrvatskoj je vjeronaukom obuhvaćeno 90 posto školske omladine. Što s onih 10 posto? Imaju li pravo na religijsku kulturu kao skandinavske zemlje? Naglasimo ovo: od EU samo Slovenija i Francuska nemaju nikakav vjerski odgoj u školama. One su možda još jedina prosvijećena manjina u Uniji, koja je dogovorila namultietničku, multikulturnu i multireligijsku situaciju u vlastitoj zemlji.
U Hrvatskoj, u Zagrebu od proljeća 2005. postoji jedina takva u ovoj zemlji Opća pravoslavna gimnazija „Kantakuzina Katarina Branković“. Programi su odobreni od Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, aprograme za svečetiri nastavnegodine iz predmeta Hrvatski jezik i književnost i Srpski jezik i književnost, koncipirala je, oblikovala i napisala potpisnica ovih redova. Na zahtjev resornog ministarstva. Nitko nije imao primjedbi ni sugestija tokom izrade tih programa, a ja sam kao autorica imala punu slobodu u izboru materije na lingvističkoj i literarnoj ravni, u pregledu obavezne i fakultativne lektire.
Zanima me ipak kako se u takvim vjerski koncipiranim školama, ili čak u općim svjetovnim gimnazijama, predaju i uče prirodni predmeti, biologija i kemija? Je li doista isključeno Darwinovo učenje o porijeklu vrsta, pa se prešutno odobrava nastajanje čovjeka nekim klikom božanske geste? Iz Adamovarebra? Ili dahom riječi koja na početku bijaše?
Užasavam se uplitanja države u crvene rabote. I obratno. Nezamislivo mi je da u 21. vijeku i nakon mnogih tisuća godina postanka kulture i civilizacije, prosječan čovjek živi u neznanju pored tolikih znanstvenih, egzaktnih dokaza. To zaglupljivanje masa religijskim sredstvima, brojanica o 10 smrtnih grijeha, zabrana međureligijskih brakova, kontrola rađanja, sve je to svaka od dominantnih crkava postavila kao načelo ili neupitni kanon.
U Crnoj Gori je ovog proljeća odbijen prijedlog vladajuće većine da u skupštinsku proceduru uđe zakon o vjeronauku, kojim bi se taj predmet legalizirao kao legitiman, „kao u većini evropskih država“. Srećom, ovaj prijedlog nije dobio potporu većine pa je tako makar na izvjesno vrijeme otklonjena nakana vladajuće klerikalne većine da od sekularne države Crna Gora postane bastion pravoslavlja.
No po mnogočemu specifična ova sekularna i ekološka država ima i neuređene i nejasne odnose vlasništva između dviju pravoslavnih crkava, Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve. Iako je osnovana još u 11. vijeku CPC se briše iz katastarskih knjiga i 1918. prelazi u ruke SPC, koja otada vješto manipulirajući zadržava pravo na manastire i crkvene hramove, posjede i kulturne vrijednosti u svojem isključivom vlasničkom pravu.
Riječ je o velikoj vrijednosti, ne samo onoj neprocjenjivoj - na pr. inkunabulama, oltarima, freskama, ikonama - već i o vlasništvu crkvenih posjeda. Ta ista SPC svake godine samo na Ostroškom manastiru uprihoduje desetke miliona eura. Tim se sredstvima obogaćuju fondovi i potrebe ostalih institucija SPC u zemlji i regiji. Taj se novac oplođuje, investira, ugrađuje u nove projekte. I sve to SPC koristi bezikakva oporezivanja i dozvola, ionako sva ta rabota prolazi šutke i ispod žita.
Moramo naglasiti da u vrijeme prethodne administracije katastarski službenici su nepravno i nezakonito, bez odgovarajućeg pravnog postupka uknjižili sve manastire, zemljišta i bogomoljekao vlasništvo SPC. Ovaj kulturocid je nezamisliv u funkcionalnoj pravnoj državi. Jer svi su ti sakralni objekti građeni i podizani velikim trudom crnogorskih bratstava i plemena, vještinom crnogorskih majstora, i postoje kao artefakti crnogorske spomeničke i sakralne arhitekture, od početka srednjega vijeka do naših dana.
Sve se to zbilo unatoč tome što je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna. Ona je registrirana kao nevladina organizacija. To joj daje pravni legitimitet. Ali taj status nema SPC. Poznata je činjenica da Mitropolija crnogorsko-primorska, nije registrirana, jer nikad i nije dobila svojstvo pravnog lica pa se u registrima vjerskih zajednica danas u Crnoj Gori ona ne nalazi. Stoga se ne može sa sigurnošću i nedvosmisleno utvrditi tko je zvanični i legalni predstavnik te vjerske zajednice.
Uza sve to, ova se crkva pojavljuje u Crnoj Gori kao država u državi: ima svoje svećenstvo - oko dvije tisuće svećenika radi bez dozvole za boravak - svoju imovinu, svoju ultradesničarsku klerikalnu ideologiju, svoju pastvu koju zaglupljuje srednjevjekovnim procesijama . Ona je , recimo to otvoreno, provela uličnu revoluciju litijama u ljeta 2019.i 2020., nakon kojih su uslijedile promjene u vlasti na svim razinama.
Kako to previđaju toliki crnogorski slobodni intelektualci, novinari, znanstvenici, akademici, umjetnici? Jer oni se oglušuju na sve veće propadanje duha crnogorstva. Oni ne potpisuju nijednu peticiju o nedostojnom nelegalnom čuvanju, skladištenjuoružja ucrkvenim prostorijama. Oni šuteći ustvari i nehotice podržavaju status quo, koji nije drugonego aktualizacija klerikalne države.
Država je i vrlo nemarna u praćenju novčanih i imovinskih transakcija svojih 13 vjerskih zajednica. Niti ne brine o oporezivanju financijskih kretanja koje SPC obilato koristi. Uz to, nezamisliva je i flagrantna novija povijest ove crkve: sama instalacija crkve na Rumiji 2005. godine kad je helikopterom dopremljena metalna bogomolja,SPC detektira kaonasilničku i nepravnu instituciju.
Ovoj tragikomičnoj storiji pridružuje se ona iz ljeta 2021., kad su u septembru helikopterom dopremljeni u Cetinjski manastir mitropolit Joanikije i patrijarh srpski Porfirije. Ovaj desant zaslužuje svoju literarnu, dramsku transpoziciju.
Ugledni profesor prava Blagota Mitrić vrlo je duhovito opisao status CPC:
„Ja ne mogu kao građanin Crne Gore da gledam, posebno kada su značajni vjerski praznici da CPC i njeni predstavnici obavljaju obrede na livadi kao u vrijeme Isusa Hrista , a to je bilo prije dvije hiljade godina. Zbog toga ja preporučujem i nudim svu svoju pomoć da se pozovemo na tu odredbu Ustava i tražimo da budemo ravnopravni“.
Publicist Borislav Cimeša smatra da država mora potvrditi punu autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve i dodaje da je došlo vrijeme da se riješi i pitanje crkvene imovine.
„Država treba da pod svoje okrilje i jurisdikciju vrati crkvenu imovinu i da je da na korištenje CPC kao izrazu svog historijskog bića, koji je stvarao crnogorsku državu. Nema Crne Gore bez Crnogoraca, jer nema Crne Gore nezavisne u budućnosti bez svete, autofekalne Crnogorske crkve“, zaključio je Cimeša.
Recimo umjesto ikakva zaključka i ovu frapantnu činjenicu: Crna Gora je u prošloj godini odobrila 376 milijuna eura za vjerske zajednice. Pogađate koja je crkva dobila najviše. SPC i njene tri eparhije u Crnoj Gori skoro 200 milijuna. CPC samo 28 tisuća eura. Ili, drugačije kazano od 2011. god. do danasdržava je danas Eparhiji budimljansko -nikšićkoj isplatila 1,9 milijuna eura. Ovome ne treba nikakva komentara.
Osim prijedloga da se crkvene ustanove tretiraju kao kulturni spomenici, pa da njihovo financiranje bude u isključivoj domeni Ministarstva kulture. I da se na taj način država distancira od svoje klerikalističke mantije kojom pokriva sve ostale propuste pravne države. Mita, korupcije, mafije, umreženih kanala droge etc.
I da se vratim aktualnom trenutku. Za pravoslavne vjernike ovo je vrijeme između dviju Gospoja: Velike i Male. Vrijeme posvećeno sabiranju, meditaciji, vjeri. Nešto prije prve, 19. augusta praznik je Preobraženja. Tek nakon toga datuma smije se brati frut,grožđe i smokve.
Na taj datum je 2013. g. umro jedan od najznačajnijih pisaca na ovom jeziku, Mirko Kovač. Rođen na ovim prostorima, u Petrovićima. U Vidrovanu je išao u osnovnu školu. Nikšićani se rado prisjećaju njegove porodice i pisca, kojemu, kao mnogima do sad, nijesmo bili dorasli. Ja sam ga upoznala u vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj, na događanjima Društva hrvatskih pisaca u Zagrebu. Kao i mnogi našijenci, priznao mi je da mu najteže pada afirmacija među Crnogorcima.
Imaginarni dijalog s početka ovog teksta završava vjerojatno ovako:
Rab božji se obraća Bogu, i kaže u ovo vrijeme edenskog obilja:
-Na ti ga Bože…
Čovjekoljubac mu odgovara:
- Neću ti ga robe, sit sam tvojih majstorija…
