Bila sam u Dubrovniku u jesen 1991., opkoljenom sa svih strana, poput nježne školjke koju granatama nastoje uništiti barbari s okolnih brda i srpska vojska uz pomoć crnogorskih rezervista. Iscrpljenom gradu potporu su u tim trenucima dali građani Cetinja na antiratnom skupu kada je hiljade njih pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“
Zato je, unatoč višemjesečnom protivljenju Cetinjana, upravo taj grad odabran za pokazivanje mišića Srpske pravoslavne crkve, starog i odanog drugara nacionalističke srpske vlade, kao nastavak politike o „dva oka u glavi“, negiranja državne suverenosti Crne Gore, a Crnogoraca kao nacije koja odbija biti dio „srpskog sveta“.
Namjera srpskog vožda i njegove pravoslavne crkve je ostvarena, uz gumene metke, suzavac, pendreke, državno nasilje, opasno razbijanje otpora grada koji se usudio suprotstaviti agresiji Crkve i svoje prosrpske vlasti, ne priznajući SPC kao svoju.
SPC je bila čvrsti oslonac srpskih ratnih osvajanja, razaranja i zločina u Hrvatskoj i Bosni 90-tih, ne priznaje genocid u Srebrenici, štiti najgore ratne zločince, još ih i odlikovala, i negira Crnu Goru koju je bivši mitropolit, zlokobni Amfilohije, posprdno nazivao „fildžan državom iz Brozovog jajca“.
Nova crnogorska vlada, izabrana nalogom Amfilohija, SPC i Beograda, dopustila je divljački nasrtaj na Cetinje, dolazak šefa SPC Porfirija i svite mu vojnim helikopterima, da bi zaštićeni pancirkama, kao važna vojna lica u ratu, pretrčali put do Cetinjskog manastira. Pa kakva je to Crkva i u čije ime vlast šalje helikoptere i specijalnu policiju da sudjeluje u tobože kršćanskom obredu? U ime svemogućeg predsjednika Srbije kojemu Crkva i služi u stalnoj homogenizaciji srpskog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori. Ta politizacija religije već je godinama praćena snažnim propagandnim strojem koji negira Crnu Goru kao suverenu državu. Isto tako, ne priznaje njen sekularni karakter, tambura o ugroženim vjerskim pravima Srba sve do ofanzive Beograda i njegovih poturica na tu malu zemlju koja se u regiji najbrže približila evropskim integracijama.
Utoliko je mučno i daleko od kršćanskog bilo ustoličenje Joanikija u dimu suzavca i „hrabrosti“ pendreka baš u Cetinju, bastionu crnogorstva. Bila je to opasna provokacija, s mogućim krvavim ishodom, protivna svakoj svetosti, pokušaj realizacije Vučićeva „srpskog sveta“, s Crnom Gorom i Republikom Srpskom, sastavnim dijelom BiH.
I brine li njegovu svetost Porfirija koji je kukavički sletio u Cetinje činjenica da je njegova Crkva gurnula Crnu Goru? Brine li ga nasilno usisavanje Crne Gore u srpski plan i njeno pretvaranje u „proširenu Srbiju na moru“? Zabrinjava li patrijarha Crkve Srbije stalna velikosrpska politika na ovim prostorima i negiranje svake njene krivnje za krvave ratove u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu?
Ne, nego se „iskrcavanjem“ na Cetinje SPC odrekla evanđelja što joj je u opisu radnog mjesta i iskazala kao vjerna sluškinja srpskog režima u pokušaju poništenja crnogorske državnosti, te crkvene i nacionalne različitosti. Dok je policija na ulicama Cetinja razbijala građane, a grad se satima gušio u dimu suzavca, u tamošnjem su manastiru popovi pjevali: “Kad se vojska na Kosovo vrati!“ Opet bi, eto, blagosiljali oružje, kao i 1991. kad je srpska vojna sila odlazila ubijati hrvatski Vukovar. Da bi na odlasku iz Cetinja šef SPC patetično napisao kako je sretan „što smo izvršili djelo Crkve, ustoličili mitropolita po volji Crkve i naroda ove episkopije“. Volji kojeg naroda? Onih građana Cetinja koje je gurnuo u opasni sukob u ime Crkve i srpskog nacionalizma. I požalio se da je „užasnut da su tu bili ljudi koji su čin ljubavi namjeravali spriječiti snajperskim puškama“. Čin ljubavi?
Pisao je to poglavar SPC valjda u helikopteru kojim je vraćen sa sramotnog pohoda na Cetinje, kao poraženi vojskovođa, s cinizmom prema Crnogorcima koji odbijaju biti Srbi. Srpski lunatik Vučić oglasio se prijetećom izjavom kako, dok je on živ, „neće Crna Gora porobiti Srbiju kao što to radi 30 godina“. A mi mislili da je obratno.
Reakcija Hrvatske na nerede u neposrednom susjedstvu, koji dakako znače i ozbiljnu destabilizaciju regije, bila je tek tipično unjkava i jadna kao i cijela njena vanjska politika.
Uglavnom, kakav trijumf Porfirijeve crkve i njega osobno! Ili ipak poraz, bar u ovoj rundi, budući da je na jednoj strani bila gola sila, na drugoj antifašističko Cetinje.
