Vrijeme procvata: Posebnu pažnju i analizu zavrijeđuje period tranzicije, od 2003. godine do danas. To je vrijeme velikih privatizacija, kojih je bilo i ranije, ali ne u tolikoj mijeri. Od 2006. godine, kada kreće lavina većih i manjih investicija, naročito u nekretninama, počinje da se nazire ’’svijetlo na kraju tunela’’. Velikom brzinom se otvaraju nova radna mijesta . U periodu 2007. i 2008. imamo veliki broj nerezidenata koji dolaze da rade kod nas. U poređenju sa privredom Evropskih zemalja, privreda Crne Gore bilježi najveći rast.
Paralelno, banke, kroz kredite, plasiraju značajna sredstva i privredi i stanovništvu. Državni budžet bilježi suficit, što nije bio slučaj nikad u istoriji. Građani Crne Gore, posle petnaestak posnih godina , počinju da renoviraju kuće i stanove, obnavljaju nameštaji i bijelu tehniku, kupuju nova vozila i stanove. Pri tome značajan dio njih, stiče ogromna sredstva prodajom nekretnina, a većinski dio i uzimanjem kredita koji su u tom periodu bili lako dostupni.
Vrijeme pada: U posljednjem kvartalu 2008. godine, kreće gobalna finansijska kriza, a početkom 2009.godine, realna ekonomska kriza počinje da se osijeća u privredi. U toku 2009. dolazi do nelikvidnosti. Banke stopiraju kredite, što dodatno produbljuje nelikvidnost privrede, a pri tom pada i promet, jer stanovništvo počinje da plaća ceh predhodnog perioda. Cjelokupna situacija dovela je do toga, da smo danas tu gdje jesmo: privreda se žali na banke; banke se žale na privredu i Centralnu banku; Vlada pokušava da bude medijator i da ’’razveže čvor’’.
Privreda, ionako nedovoljno razvijena, treba nove investicije (kredite), kako bi ojačala svoju proizvodnju i konkurentnost na tržištu. Pri tom, ovakva i ovolika proizvodnja, koja se plasira preko prometa, ne može da se naplati, jer je i promet - koji je u ovom periodu možda i najviše napredovao - sada u kreditima i ne stiže da podmiri obaveze prema dobavljačima (proizvodnja). U takvoj situaciji privreda i promet se okreću ka bankama i traže dodatna sredstva za finansiranje dospjelih obaveza. Banke ’’ćute’’ i traže dodatne garancije od privrede i prometa.
Potraga za uzrocima krize: Postavlja se logično pitanje što da se radi i ima li nam ’’spasa “? Odgovor na to pitanje dosta je složen i niko ga do kraja ne može odgonetnuti. Jedno je sigurno, ako se ne potrudimo, šanse su nam ravne nuli, pa jedino što nam preostaje, jeste da pokušamo naći odgovor, za šta je, prije svega, potrebna dobra volja svih aktera, sinergija naše pameti i pozitivnih iskustava.
Radi boljeg razumjevanja, za početak, treba jasno identifikovati aktere koji su glavni uzročnici krize, kao i one aktere koji krizu mogu razriješiti ili makar ublažiti. Obzirom na to da su to i u jednom i u drugom slučaju, uglavnom isti akteri, neophodno je da promjene svoju poslovnu filozofiju i prilagode se vremenu u kojem trenutno živimo. Nakon toga, treba da pogledamo oko sebe i uzmemo od drugih, iz okruženja ili šire, pozitivna rješenja u uslovima krize, a ne da izmišljamo ’’toplu vodu’’. Privreda, zatim, može da smanji proizvodnju na onu mjeru koja garantuje siguran plasman i plaćanje. I konačno, treba koristiti unutrašnje rezerve i smanjiti troškove poslovanja, što većina naših firmi, siguran sam, može, jer, ukoliko se to uradi, obezbjeđuje se pozicija u kojoj se mogu smanjiti cijene i povećati konkurentnost. Ovaj stav sam izgradio, kroz sopstveno iskustvo u svojoj firmi.
Ogled BMW-a: Primjer kako su uspješno konsolidovali svoje poslovanje - i sad bilježe dobre rezultate - je koncern BMW. Poslovne poteze koje je povlačoi menadžment te kompanije valja napomenuti: u novembru 2008. godine su zatvorili sve fabrike i poslao radnike na neplaćeni odmor u trajanju od tri sedmice, nakon čega je otvorio fabrike, ali sa obavezom da svaki radnik potpiše da će narednih 12 mjeseci raditi pola radnog vremena i primati pola plate. Od nekoliko desetina hiljada, samo 150 radnika nije potpisalo. Da li bi se to isto desilo i kod nas? Mišljenja sam da ne bi, nego bi svi otišli ispred zgrade Vlade. Proizvodnja u BMW-u je ponovo krenula i nakon pet mjeseci, poslovanje se toliko popravilo da je dogovor preinačen sa 12 na 7 mjeseci. Ovaj primjer predstvlja puni trijumf i menadžmenta i radnika.
Drugo, promet, kao jedan od aktera, takođe treba da pronađe unutrašnje rezerve, u dijelu smanjenja troškova poslovanja i samim tim da smanji prodajne cijene, a poveća prodaju. Jedna od najgorih opcija za promet, je da sve ostane ovako kako je sad - da se odlažu obaveze prema bankama i dobavljačima,a roba da leži na policama ili u skladištu. Neophodna je promjena poslovne politike, pa bi možda bi ovo mogao da bude jedan od modela za promenu trenutnog stanja.
Kalkulacija uspjeha: Na primjer, promet ima dnevne obaveze na osnovu kredita i troškova 15 nečega, a dnevno ima prodaju 5 nečega, zbog pada kupovne moći. Proizvodi na policama se prodaju po cijeni u koju je zaračunata nabavna cijena, troškovi transporta, skladištenje, troškovi rada, porezi i marža. Situacija je trenutno takva da se krediti teško otplaćuju, dobavljači jos teže, a perspektiva je veoma loša. Situacija postaje bezizlazna, ukoliko ostane sve po starom. Znači, prometu treba minimum 15 nečega, da bi pokrio troškove, a on ima realno 5 . Ako je prodajna cijena 1 i on proda 5 proizvoda za dan, postavlja se logično pitanje: što bi bilo kada bi spustio cijenu na 0,5. Ja sam siguran da bi tržište odreagovalo - ako bi porasla prodaja na 15 nečega, po cijeni od 0,5 nečega, imao bi 7,5, a verovatnoća je da bi imao prometa i više, kad bi za 50 odsto spustio cijene.
Neko će reći da to nije dovoljno i ja se slažem. Međutim, ovim potezom povećao bi prihode za 25 odsto, a svoj problem smanjio za 25 procenata, odnosno, mogao bi da servisira, ako ne cijeli, onda barem dio kredita i dio obaveza prema dobavljačima. Takođe, promet može da izvrši određeni pozitivni pritisak na dobavljače, selektivim uzimanjem robe, samo od onih koji su u ovom trenutku takođe spustili cijene. Tada bi i banke imale drugačiji odnos i prema privredi i prema prometu. Poenta cijele priče je, da se svi u ovom vremenu, baziraju na održavanju biznisa. Profit treba da bude na drugom mijestu.
Bankarski krug: I kao treće, banke - koje realno imaju dovojno novca da podrže i privredu i promet, pa čak i potrošnju - imaju takođe problema, što je apsurd, ništa manje od privrede i prometa. Kome dati novac i pritom, kako se obezbediti da će taj novac dobiti nazad, odnosno kako obezbjediti garancije? Kako sad stvari stoje, uskoro će banke postati agencije za nekretnine. Problem postoji i sa starim kreditima, a potrebni su novi. Kamate su toliko visoke, da u ovakvim uslovima poslovanja, skoro da je nemoguće ili malo vjerovatno, da će se krediti redovno vraćati. Sami krediti se već sada otežano vraćaju, a situacija će se pogoršavati iz dana u dan, naročitou prvom kvartalu iduće godine.
Ako sve ostane ovako kako je sada, a banke daju nove kredite, koji nisu pokriveni valjanim garancijama, voziće se još jedan krug. Vremenski gledano veoma kratak, ali onda imamo ponovo istu situaciju, sa mnogo većim problemima, teško rješivim ili drugačije rečeno, bankrot, za veći dio privrede, prometa, a vjerovatno i za jedan broj banaka. Što nam je raditi ? Svi zajedno moramo shvatiti da je došlo vrijeme da se odreknemo, neko manje neko više, dijela kolača koji smo imali u proteklom priodu. Ovo odricanje je za dobrobit svih nas, da ne kažem za naš opstanak. Banke kao i privreda, trebalo bi da pokušaju da nađu unutrašnje rezerve i da urade program konsolidacije kreditne politike. To znači da stare kredite reprogramiraju, odnosno povećaju ročnost tih kredita, da bi samnjili mjesečne rate za servisiranje tih kredita.
Uloga CBCG: Paralelno, Vlada bi trebalo da napravi analizu regulativa Centralne banke Crne Gore i da pokuša da utiče na njihov mekši stav prema bankama. To bi sigurno imalo za rezultat manje kamatne stope i lakši pristup kreditima. Takođe, nedopustivo je da jedna banka od 01.01. 2009. ne daje kredite, a da u istoj banci možete deponovati sredstva, gde je pasivna kamata 8 odsto. To ugrožava kompletno tržiše novca, a i nije korektno. U inostranstvu, kod drugih banaka, pasivna kamata ne prelazi dva procenta. Kriza nije samo kriza, ona je i šansa za one koji su dovoljno vitalni i kreativni da iskoriste krizu i pritom profitiraju.
Znači 20 odsto više rada, 40 odsto više brige i evo nam ideja i program , a zatim i novac za realizaciju i dobar put za izlazak iz krize ili bar njeno ublažavanje.
U ovim složenim vremenima, ne treba zaboraviti razvojne programe malih i srednjih preduzeća, koja svojim razvojem mogu da poprave poslovanje svoje firme i daju doprinos boljoj ekonomskoj situaciji cijelokupne privrede. Za taj proces potrebno je vrijeme, a nama su danas potrebne kratkoročne mijere koje će dati brze rezultate.
Jedna od mjera, koja bi u značajnoj mijeri popravila ekonomsku situaciju u Crnoj Gori, su direktne strane investicije. Između ostalog, država, u ovom periodu, posebnu pažnju treba da pokloni upravo tome i isprati svako interesovanje te vrste, na najbrži mogući način, svakako u skladu sa zakonima i omoguci što prije početak realizacije istih. To je tema po meni, No 1, i zaslužuje posebnu elaboraciju, koju ovom prilikom neću iznositi.
