Otišao sam 1966. godine u Hamburg. Bio sam klavijaturista grupe Bluesology i imali smo rezidenciju u klubu Top Ten, čuveno mjesto na kojem su Bitlsi stekli prvo važno iskustvo. Bilo je to pravo vatreno krštenje. Svirali smo na Reeperbahnu, pet sati tokom noć među javnim kućama i seks performansima, publici koja nije došla da nas vidi. Ali ipak je bilo sjajno: toliko smo svirali da nijesmo imali drugog izbora osim da se usavršavamo kao bend.
Svakako, bilo je to bolje od mog samostalnog debija na ovom kontinentu nekoliko godina kasnije, kada me je neka blistava varnica rezervisala kao čin podrške Serđu Mendezu u Parizu. Jedan član publike bio je toliko ožalošćen zbog toga što je njegovo veče bossa nove prekinuto naponom „Tvoje pesjme“ (Your Song) da je bacio svoj hot-dog na mene. Jasno je da je jedini put bio uzlazni. Stalno sam obilazio Evropu i postepeno stvarao nevjerovatno vjernu publiku.
Sve je to bilo davno. Da sam sada klavijaturista u mladom bendu ili da sam samostalni umjetnik, koji tek počinje, malo je vjerovatno da bih dobio priliku da odem u Hamburg ili da me zaista gađaju hotdogovima u Parizu. Kao rezultat Brexita, britanskim umjetnicima koji žele da sviraju u Evropi sada će trebati vize, radne dozvole i karneti opreme za svaku zemlju koju posjete. To je administrativna noćna mora koja znatno povećava troškove organizovanja evropske turneje.
Naravno, ništa od ovoga me ne pogađa. Imam dovoljno sreće da sviram na velikim pozornicama i imam ogromnu organizaciju koja me podržava. Moje ture mogu da apsorbuju ove troškove, a za mene rade ljudi koji mogu da riješe administrativna pitanja. Ali na neki način to utiče na mene, jer ne želim da živim u svijetu u kojem jedini umjetnici koji mogu sebi priuštiti pravo gostovanje su oni koji rade decenijama i koji su već prodali milione ploča.
Oduvijek sam bio strastven prema novoj muzici. Tokom te turneje u Hamburgu, sve svoje slobodno vrijeme provodio sam u prodavnicama ploča, a 50 godina kasnije i dalje provodim sate svake nedjelje prolazeći kroz nove rasporede izdanja, kupujući nove albume i slušajući pjesme na streaming servisima. Kao uspješan umjetnik, jedan od mojih razloga postojanja je da promovišem mlade umjetnike i da budem na njihovoj strani.
U nevjerovatno privilegovanom položaju sam i smatram da je fer da to koristim za pomoć ljudima koji su na početku karijere. To nije čin milosrđa: moja omiljena stvar u muzici je energija i sirovo uzbuđenje koje novi umjetnik odaje kada ih vidite uživo. To je izuzetno inspirativno i to je nešto što obično dobijete samo od mlađeg umjetnika.
Apsolutno je vitalno za nove umjetnike da obiđu Evropu. Prenošenje vaše muzike na mase iz različitih kultura u vašoj sopstvenoj, koje ne govore nužno isti jezik kao vi, samo vas čini boljim muzičarom. Kao što sam otkrio 60-ih, mjesece možete provesti u sobi za probe mukotrpno usavršavajući svoj zanat i nećete naučiti toliko o izvođenju uživo kao za pola sata pokušavajući da pridobite nepoznatu publiku. Morate imati taj vizuelni kontakt sa drugim ljudima.
Turneja po Evropi vam omogućava da upijete različite uticaje, razumijete različite gužve i upoznate nove muzičare. Pomaže vam da uđete u svoju umjetnost. Ne samo da svirate bolje, već kao rezultat pišete i bolje pjesme. Tokom pandemije Covid-19 vidjeli smo mnogo drugih načina promocije muzike globalnoj publici: umjetnici su koristili društvene medije i strimove uživo i kreirali događaje sa plaćanjem po prikazu na mreži.
Neki od ovih formata bili su nevjerovatno kreativni. Ali ni jedan od njih nije se ni djelićem približio repliciranju iskustva odlaska na svirku, a nijedan od njih neće imati takav uticaj na umjetnika kakav ima turneja.
Situacija u kojoj smo sada je smiješna. Muzika je jedan od najvećih britanskih kulturnih izvoza. Doprinijela je 5,8 milijardi funti britanskoj ekonomiji 2019. godine, ali je izostavljena iz trgovinskih pregovora o Brexitu, dok druge industrije nijesu.
Radnicima nekih profesija i dalje je dozvoljeno da poslovno putuju bez zahtjeva za vizu. Ali ne i muzičarima. Ili pregovarači o Brexitu nijesu marili za muzičare, ili nijesu razmišljali o njima, ili nijesu bili dovoljno pripremljeni. Zabrljali su. Na kraju je na Vladi Britanije da to sredi: oni se moraju vratiti i ponovo pregovarati.
Ali pregovaranje o slobodi kretanja je složeno i trajaće dugo. Ako ste upravo napravili svoj prvi album i iza sebe imate taj novi zamah, nema svrhe čekati dvije ili tri godine prije nego što napravite turneju – tu energiju morate uhvatiti dok gori, morate da idete vani i svirate, a morate doprijeti do što više različitih publika.
Ono što muzičarima sada treba je kratkotrajno rješenje. Trebali bismo da osnujemo organizaciju za podršku, koju djelimično finansira sama muzička industrija, gdje umjetnici koji nemaju infrastrukturu od koje ja imam koristi mogu da pristupe advokatima i računovođama kako bi im pomogli da se snađu u turnejskim problemima koje je stvorio Brexit. Pandemija je zaustavila živu muziku u neposrednoj budućnosti, tako da bi trebalo da iskoristimo priliku koju imamo sada da osnujemo ovu organizaciju za podršku.
Samo da ponovim: ovdje se ne radi o Eltonu Džonu. Radi se o tome da umjetnici u nastajanju imaju prostora da njeguju svoj talenat i šire i grade svoju publiku. Potrebna nam je nova generacija superzvijezda, ne samo zato što jedna generacija superzvijezda – moja generacija – stari, odlazi u penziju i odumire.
Ovdje se radi o ne samo o pop muzici: ona utiče i na folk pjevače i džeziste, i na klasične muzičare, i na orkestre i operska društva. Takođe se radi o kultnim bendovima i izvođačima i umjetnicima koji prave previše eksperimentalne stvari za masovnu privlačnost.
U stvari, ako mrzite svaku notu koju sam snimio, jer su vaši ukusi oštri, čudniji i skloniji istraživačkom, ako mislite da je pariski bacač hotdogova imao dobru poentu – morate podržati sposobnost muzičara da putuju. Jer ako Brexit spriječi mnoge nove muzičare na turnejama, jedini umjetnici koji će imati bilo kakvu značajnu vrstu karijere uživo su veliki, proslavljeni, vodeći umjetnici poput mene. I, vjerujte mi, to ne želim više nego vi.
