Desilo se konačno i to dvočasovno neprekidno trajanje životnog disanja u carstvu privida, inicijacija u samovoljni čin pozorišne obmane sa preciznim mimetičkim radom dramaturga, reditelja, scenografa, glumaca…
Neka vrsta Intimnog pozorišta a la Strindberg, koje otvara stranicu po stranicu Braka-ispovjest ludaka, teme kojom će se baviti Ingmar Bergman, upisujući u svoj dnevnik kako počinje da razmišlja o projektu iz razonode, niskobudžetnom, koji ne uključuje rizik finansija u koji bi, kako kaže, ugurao hrpu uzbudljivog dijaloga.
Scenario je završio 1972. U prvom, kao i u konačnom presjeku je imao šest djelova[1]: Nevinost i panika, Umjetnost čišćenja stvari, gurnutih ispod tepiha, Paula, Dolina suza, Nepismeni i Usred ničije noći, u mračnoj kući negdje u svijetu.
Na sceni KIC-a “Budo Tomović”, pratimo Jovana i Marijanu (Johan and Marianne) kroz mračnu šumu ovozemaljskih strasti, kako su hrabri i kukavice, bijesni i ravnodušni, sigurni i nesigurni, djetinjasti, ludi, očarani, pa razočarani…
Kroz tu Božanstvenu komediju, koja započinje pakleno, vodi nas sigurna ruka reditelja Danila Marunovića, ali i dramske spisateljice Dragane Tripković, koji su se potrudili da dramu uvežu sa savremenim trenutkom, toliko živo da se pitamo da li se nešto izmijenilo u odnosu na osamdesete 20. vijeka, osim što su izražajna sredstva svakodnevice za nijansu drugačija, u svijetu egocentričnih ogledala društvenih mreža, egzotičnih putovanja i dokazane roditeljsko-odgojiteljske gladi u scenariju usvajanja djece iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta.
A tek rad glumaca, to fino tkanje, uz svu diskretno povađenu scensku robu “iz ormara” Vanje Jovićević. Tu magiju igre, ko ju je gledao u “Šćeri moja”, kako se glasno pita o poziciji šćeri u crnogorskoj porodici, dok pravi zvijezdu, kako otmeno, originalno scenski, u režiji Dušanke Belade, izgovara “Crnogorku”, Momčila Zekovića, praveći uvertiru za Scene iz bračnog života, zna o čemu govorim.
U sinergiji sa Mišom Obradovićem, u ulozi Jovana, putuje, zadržavajući se samo usputno na stanicama bola i radosti, dok oboje grade božanstvenu komiku situacija, zasmijavajući, u suze, prethodno palu publiku. Dijagrami emocija u dvosatnom trajanju brišu ovozemaljsko vrijeme i tek na kraju ste svjesni da ste na novom početku, na novoj stranici sebe, koju ćete otvoriti u vlastitoj “ biblioteci ćutanja”[2].
Za to su imali mnogo hrabrosti prije Bergmana, Strindberg, u Brakovima i Braku-ispovijesti ludaka, svjedočeći svojom biografijom scenario izvrnute bračne veze, iz koje je istresen sav sadržaj malograđanske konvencionalnosti, u potrazi za vlastititim emotivnim krojem, za izlaskom iz ranjivosti, koja se u predstavi “Mislim da treba da razgovaramo”, Danila Marunovića, hitne kao čarapa, u komičnoj sceni razgovora sa psihološkinjom, Danijelom, u ulozi Ivane Mrvaljević.
A dijete bračne veze je negdje u pozadini, u svakodnevnoj brizi o snu, da se ne probudi, skupih privatnih časova, u okrajcima priča o međusobnim razmiricama, ne završavajući u smrtnom ishodu, kao Strindbergovo dijete, nakon tri dana napuštanja od strane roditelja, kojima je došlo u nezgodnom trenutku.
Slučaj je htio da Bergman i Strindberg budu uvezani u priči o Bergmanovoj nervnoj krizi, koja je nastupila zbog optužbe za utaju poreza, koja je stigla dok je održavao probu za “Ples smrti” Avgusta Strindberga, a završiće se egzilom pisca, iako je bio nepravedno optužen.
Možda istim onim bjekstvom, kao uneobičavanjem stvarnosti, o kojem govori u autobiografiji Laterna magica:
"Posvetio sam svoje interese misterioznom svijetu crkvenih arkada, debelih zidova, mirisu vječnosti, sunčevoj svjetlosti, koja je obasjavala čudne srednjovjekovne slike i izrezbarene figure na stropu i zidovima. Bilo je svega što čovjekova mašta može poželjeti - anđela, svetaca, zmajeva, proroka, vragova, ljudi."
U potrazi za svojom magičnom pozorišnom kutijom, reditelj Danilo Marunović, ovaj put postavlja pitanja o monogamiji i poliamoriji, ostavljajući slobodu interpretacije glumcima, razgovarajući o ovim temama i u svom podkastu sa Mišom Obradovićem i Vanjom Jovićević.
Alhemičarski vješto, a da pritom nijesu oprljili prste kao Strindberg u svojim istoimenim eksperimentima, donose i scene tjelesne ljubavi.
U ritmu scenske igre otkrivamo ko je ko u čijem scenariju listajući stranicu po stranicu sebe, dok navijamo svojim satom pokretne lutke marionetske predstave o braku.
[1] 'Innocence and Panic', 'The Art of Sweeping Things Available the Carpet', 'Paula', 'The Valley of Tears', 'The Illiterates' and 'In the Mean of who Night in a Dark House Somewhere in the World'
[2] Biblioteka ćutanja, Momčilo Zeković
