Dolazak praznika i novog ljeta nanovo pobuđuje želje i misli ka pomirenju, izglađivanju sporova, prestanku sukoba i sl. Takođe, donosi nam priliku da podvučemo crtu, makar za minulu godinu, kako bi sagledali sve ono što smo uradili, napravili, započeli ili nijesmo ni stigli da učinimo. A ove 2021. godine štošta je bilo da se uradi, a bogomi i onoga što je ostalo za narednu godinu. Mada su se, ljeta Gospodnjeg 2021, mnogi nadali da će doći do promjena, da će se potpisati temeljni ugovor sa SPC, da ćemo već od naredne 2022. slaviti Sv. Savu kao državni praznik, uz još par lokalnih likova, tipa Sv. Petra Cetinjskog, nekako se stvar izmigoljila. Kao što reče neko od uvaženih poslanika, očekivali smo „pravdu“, ali izgleda nije nam se dalo. Umjesto toga dobili smo obećanje za novi budžet i povećanje plata, što nikako nije zadovoljilo aspiracije svih onih koji su se nadali prednjenavedenom. Ipak, da ne bi sve ostalo bez rezultata i čekalo neka bolja vremena ili drugu vladu, baš pred sam kraj godine dobili smo prijedlog za ispunjenje jedne davnašnje želje. Naime, u skupštinsku proceduru je ušla i uspješno prošla inicijativa da se dan rođenja Vladike Rada proglasi Danom kulture.
Nakon pokušaja prošlih vlada i vlasti da se ovako nešto uspostavi, treba li reći bezuspješnih, eto baš ove godine pogodila nas je „sreća“ da ispunimo i taj cilj. Mašala i treba. Konačno smo se svi složili oko nečega, uz nekoliko uzdržanih, onako jednodušno izglasali ovaj prijedlog. Zapravo, kad se pogleda malo bolje, vidljivo je da je sve to samo privid. U suštini, svi su glasali za svoju verziju Njegoša. Jer, naravno, svako ima svog vladiku Rada ili percepciju o njemu. Slično kao što u „Američkim bogovima“ postoji mnogo varijanti Isusa, meksički, grčki, američki, danski, koji je komplementaran baš sa onim što taj narod očekuje i želi da vidi od Salvator Mundiae. A i nama je blaženopočivši Risto Njegoša proglasio svecem, mada je odavno bio božanstvo naših nacionalizama, kako i glasi naslov jedne divne studije Bobana Batrićevića. Elem, tako se pogodilo u našoj Skupštini, da svako glasa za svoju varijantu Petra II Petrovića. I eto izmirenja. Svaki tor iz svog hajtara i radi svoje hasne, potpuno uvjeren da je baš njegova percepcija Njegoša ona prava, uredno je digao ruku za izglasavanje prijedloga. Reklo bi se, svi zadovoljni. Deda Mraz odradio svoj posao.
No, ne lezi vraže. Kao u Puškinovoj „Zlatnoj ribici“, želje i aspiracije su ispale prevelike, čak i za Deda Mraza. Dostina su odmah pohitali da traže još, jer im je bilo malo ostvarenje samo jedne želje. Štaviše, ovaj Dan kulture, nakon svih obećanja i nadanja, ispadao je više kao utješna nagrada. U ovu 2021. ušli su sa iskričavom željom da će rušiti Mauzolej na Lovćenu, što im je i bilo obećano, kroz različite kampanje, uz još ponešto. Zbog toga, želje moraju da se prenose u narednu godinu. Umjesto da zatvorimo krug, samo produžavamo nit.
Prošlogodišnja svježina podigla je glave mnogih „cvjetova“. Nadali su se da će konačno dovršiti svoj davnašnji naum, zatiranja svega crnogorskog. Ima li boljeg simbola konačnog podjarmljivanja Crne Gore i njene definitivne privezanosti za „srpski svet“ od vraćanja okupatorske kapele Karađorđevića? Što je počeo jedan Aleksandar, da završi ovaj drugi. Potpuno je nebitno u svemu tome što bi se u tom „bogougodnom“ procesu srušio jedan od najznačajnijih spomenika kulture ove zemlje. To je ionako za neku buduću zemlju. Što je Mauzolej, veliki rad velikog Meštrovića, bio i ostao simbol Crne Gore, napredne, razvijene, samosvjesne, ispunjene, okrenute progresu. U stvari, zato ga i treba srušiti. Ne uklapa se nikako u sve ono što su nam zamislili različiti ideolozi budućih „svetova“. Ni Mauzolej, ni takva Crna Gora. A dok je njega tamo, na Lovćenu, Njegoš ne može biti samo njihov. Jer i vladika i njegovo djelo trebaju biti lišeni svoje univerzalnosti, širine, duboke umnosti i genijalnosti i biti svedeni na pamflet za opravdanje genocida.
Najveći zastupnik i utemeljivač autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve treba biti spušten i pretvoren u bukača i razglasnika svetosavlja, za kojega je jedva ikad i čuo. No, želje su bile velike, a svak ima pravo da se nada. Ipak, ljeto 2021. nije ispunilo svačija i svakakva očekivanja. Ko je za to krivac, pitajte Deda Mraza. Utješnu nagradu progutali su svi. Zato ide novo ljeto, aspiracije se ponovo podižu i očekivanja rastu. A čije će se želje ispuniti pokazaće vrijeme. Jer vrijeme je majstorsko rešeto, što bi rekao vladika Rade Tomov.
