Na času opštetehničkog obrazovanja u šestom razredu osnovne škole, nastavnik nam je dao zadaću da radimo maketu jedne od građevinskih mašina.
– Ovoga puta ćete raditi to u parovima – reče nam nastavnik Jovo, pa birajte partnere.
Pošto smo Borivoje i ja sjedjeli u istoj klupi, logično napravismo par za naš projekat.
Zazvoni zvono zadnjeg časa i Boro reče da sjutra, ako mi ne smeta, pošto će biti subota, dođem kod njega i započnemo zadatak.
Toga sam dana stigao kući prije nego obično, kako bih prenio vijest da ću u subotu biti u kući predsjednika opštine. Nasta uzbuna u kući, majka vadi košulju i pantalone koje su nam kupili za Bajram da ih ponovo opegla, sestra uhvati da glanca cipele iako su bile nove, a tata ustade i reče: „Ajde da idemo kod Redžepa na šišanje“. Obično bih ja na šišanje išao sa starijim bratom, ali ovoga puta je to trebalo biti po propisu.
I prije nego što izađoh iz kuće, još jednom da ponovim što treba reći kad se budem vidio sa predsjednikom.
- Sačekaj, reče majka, umalo zaboravih, i dade mi maramicu, ukoliko usput isprljam cipele da ih očistim.
PREDSJEDNIK I ĐAK
Uđoh u zgradu, pogledah cipele, za svaki slučaj pređoh maramom preko njih, uredih košulju i popeh se stepenicima na treći sprat. Zastadoh malo pred ulaznim vratima i taman da pritisnem zvono, vrata se širom otvoriše, pošto me je Boro vidio sa balkona da dolazim.
Ulazim i, ne baš udaljeno od nas, otvaraju se sobna vrata, izlazi čovjek, predsjednik, onako u pantalonama, u majici kratkih rukava, a još i bos. Ništa ne reče, otvori druga vrata i uđe u drugu sobu.
– Aoo, čemu sva ova priprema, a predsjednik mi ni zdravo ne reče.
Ulazim u prostoriju, odnosno Boro me uvodi u primaću sobu, reče mi da sjednem, a ja ne mogu doći pameti iz razočaranja da nemah priliku ponoviti one riječi koje smo spremali kod kuće.
Začu se kucanje, otvoriše se vrata i ulazi Borov otac. Predsjednik je sada u odijelu, sa kravatom i u crnim cipelama. Ustadoh, zauzeh stav mirno, spreman da ponovim pionirsku zakletvu.
– Sjedi, sjedi – reče predsjednik, i on sjede na suprotnu stranu, a koliko pamtim, bila je fotelja.
Upita me kako se zovem, za oca, pošto mu sve rekoh kao iz puške, reče mi da poznaje mog oca i familiju, a od moga djeda često naručuje svježu ribu. Kada je riba u pitanju, reče da samo mom djedu vjeruje. Upita nas što ćemo da radimo i reče da će nas sada ostaviti, kako nam ne bi smetao. Ponovo ustadoh i u stavu mirno zahvalih se predsjedniku na gostoprimstvu.
Ne prođe ni pet minuta, ulazi Borova majka, sa poslužavnikom, dva soka i dva tanjira sa kolačima, odnosno tortom i kolačem. Uzeh sok i tortu, to uradi i Boro, zahvalih se lijepo, a ona primače fotelju do Bora.
- Borivoje, niko u kući nema ništa protiv da ti dolaze drugovi i drugarice, ali nas moraš obavijestiti o tome unaprijed. Tata nije ljut na tebe, ali ti zamjera jer si ga doveo u nezgodnu situaciju da bude neprilično obučen. Tvoj tata je za tebe i tvoju sestru tata i on može biti slobodan u odijevanju, međutim on je i ovdje u kući predsjednik. On predstavlja državu, grad, građane ovog grada, bez obzira na uzrast. On je predsjednik grada, a najvažnije mu je da bude predsjednik za vas, odnosno buduću generaciju – rekla je Borova majka.
Džavid Kahari Naglasila je da on i na poslu, na ulici i bilo gdje se našao pred ljudima mora biti pristojno i, kako predsjedniku dolikuje, obučen.
- On mora voditi računa kako će se ponašati pred odraslima, a još više kako će se ponašati i izgledati pred djecom, pa i kada su tvoji drugovi prisutni, bilo u školi ili ovdje, u našoj kući. Ne radi on to zbog sebe, on to radi kako biste vi, buduće generacije, učili i kada budete u prilici da i vi budete predsjednici, ophodite se na isti način – kazala je.
Uradili smo nešto za projekat i dogovorili smo se da to završimo sjutra, a Boro me ispratio do izlaska iz zgrade. Bio sam sav sretan da sam imao priliku da razgovaram sa predsjednikom, a riječi Borove majke o odijevanju uzimam kao potvrdu da su i moji u kući bili u pravu kad su digli uzbunu.
Dolazim kući, spreman da predam izvještaj, i izvana čujem glas mojega djeda. Već su roditelji prenijeli vijest da sam išao kod predsjednika, i kao da to bješe zvanična posjeta, kod nas su došli djed, baba, stric i strina.
- Ajde ovdje kraj mene - reče djed, i pričaj što ti reče predsjednik. Ispričah sve i, naravno, pomenuh ribu pa djed nastavi priču.
- Svakome sam ja rekao da je Luka gospodin, nikad ne pita za cijenu ribe, a bogami i ja ne gledam na vagu i uvijek mu dam one najbolje komade.
Od školskog zadatka postah ja ponos familije – i, kako djed reče, bićeš mi i ti jednog dana predsjednik, samo nastavi ovako dobro da učiš. A ne kao ovi moji sinovi, niko ništa, bukvar bi im pao u vodu pa bi im ga ribe pojele. Pametnije su ribe od njih.
Nostalgično prisjećanje i ponovo ovih dana poučna priča za ove mlađe generacije. Odzvanjaju riječi Borivojeve majke i postupak njegovog oca, predsjednika Opštine Ulcinj Luke Kneževića, a govore o drugačijim vremenima, ali i drugačijem odnosu prema mjestu na kome si biran ili postavljen i koga i kako predstavljaš.
MIJENJAJTE IZBORNI SISTEM
Gospodine Marko Kovačeviću, predsjedniče Opštine Nikšić, bilo bi dobro kada biste objasnili Vaš postupak drugovima Vaše djece, ili u cjelini djeci Opštine Nikšić. Za nas odrasle ne mari, jer se mi odrasli, nažalost, sve više koristimo znakovima umjesto verbalnog u našim političkim izjašnjavanjima.
Naravno, kao što iz štampe ili medija čitamo, gledamo i slušamo, ređaju se napadi ili odbrane, a kada se kalkuliše uglavnom se ćuti. Najmanje je važno ko je u pravu, kome ćemo se u ovim ili onim komentarima svidjeti, jer kod nas postoje dvije strane i u onim najosnovnijim ljudskim ili roditeljskim postupcima.
Dragi izabrani poslanici, napadali ili branili postupke Markove kada je u pitanju politički narativ, kao roditelji morate biti na strani vaše djece, i umjesto osude ili podrške takvih postupaka, dati podršku i pokrenuti inicijativu u izmjeni izbornog sistema Crne Gore.
Nijesam poznavalac Ustava ili Zakona koji uređuje izbore, ali primjećujem da nešto ne ide kako treba, od postavljanja izbornih lista, preko samih izbora, društvenog uređenja, samog konstituisanja parlamenta, imenovanja ili izbora vlade, ili bolje reći ne-vlade.
Ovakav sistem parlamentarne demokratije je suviše skup za tako malu ekonomiju, gdje se kalkulacijama postavljaju i predsjednici opština, pa kao što uvijek biva kada su kalkulacije u pitanju, uglavnom dolazimo do loših rezultata. Takav rezultat je primjer i razlog ove priče.
Zato parlamentarci, mijenjajte razloge zbog kojih ste i vi ovdje, mijenjate izborni sistem, mijenjajte sebe zbog budućnosti vaše unučadi i njihovih školskih drugova, onih koji će za nekih 50 godina pričati ili pisati o vama.
(Autor je finansijski analitičar)
