„Ova knjiga ne valja. Treba je uništiti“, rekao je Gabriel Garsija Markes netom prije smrti vjerujući kako će roman čiju konačnu verziju nikako nije uspijevao dosegnuti biti zauvijek izgubljen. Ali, sudbina je htjela da nasljednici ne poslušaju njegov, ispostaviće se, samrtnički zavjet već su samo, igrajući se sa sudbinom, rukopis namjerno „ostavili po strani“.
Trebalo im je ravno deset godina, jedno deseljeće, da se vrate „zaturenom“ rukopisu i da u ponovnom čitanju shvate kako je riječ o štivu koje ima mnoge izvanredne vrijednosti. Taj ih je osjećaj ohrabrio u namjeri da objave rukopis iz Markesove zaostavštine, roman koji nosi naslov Vidimo se u augustu (Buybook, 2024), a koji je objavljen na datum rođenja velikog kolumbijskog pisca.
Cijelo jedno desetljeće priča o usamljenoj, udanoj, ženi koja nastoji iznova pronaći čari ljubavi čekaće da zadivi svijet, a svijet će definitivno biti šokiran kada shvati da je roman o pomalo frivolnoj, ali duboko sentimentalnoj Ani Magdaleni Bach trebao biti „spaljen“. Srećom, naučio nas je to slučaj Mihaila Bulgakova, „rukopisi ne gore“ i priča o ženi koja se samo na jedan dan u godini upušta u avanturu preljubničke ljubavi zadiviće nas svojom maestalnom lakoćom i nevjerovatnom zavodljivošću.
Ljubav, opsesivna Markesova tema
Ima u ovom romanu nečega toliko svojstvenog pismu Gabrijela Garsije Markesa da je taj osjećaj teško opisati riječima, nečega što je sugestivno književno slikovito do mjere da kod čitaoca uspijeva pokrenuti različite osjećaje, proturječne ali snažne i veoma precizne.
Ana Magdalena Bach je, može se reći, jedna potpuno izgubljena žena, sila koja prepuštajući se zakonima slučajnosti namjerno raskida okove racionalnog i malograđanskog, a njena nepokolebljiva vjera u simbole svakodnevnog čine je, u mnogo čemu, specifičnom do te mjere da poprima dimnzije antičkih heroina.
Njen herojski čin, naravno, nije nikakav iracionalni prkos, a njena „pobuna“ ogleda se ponajviše u tome da je dopustila da je „zov tijela i požude“ odvede na mjesto gdje će se suočiti sa vlastitim egzistencijalnim dilemama. Sve u životu Ane Magdalene Bach biva okrenuto naglavačke kada tokom jedne posjete karipskom ostrvu, na kojem je pokopana njena majka, u hotelskom foajeu, upozna zanosnog, privlačnog muškarca s kojim stupa u kratkotrajnu ljubavnu vezu.
U ljubavi uživa da bi je poslije grizla savjest, ali dovoljno je mudra da zna kako zbog jednog nepromišljenog čina ne smije uništiti dotrajali i dosadni brak. Njena pobuna je pobuna tijela u jednakoj mjeri koliko i pobuna protiv normi malograđanskog morala, što su velike, opsesivne teme Gabrijela Garsije Markesa.
Ljubav je mističnost, tjelesnost i duhovnost, ona uvijek prekoračuje granice dozvoljenog i u njoj nema ničega običnog i svakodnevnog čak i onda kada je jednostavna, neposredna i banalna. Tako je vidi Markes osuđujući junakinju svog romana da uživa u samo jednom danu ljubavi, danu koji je povezan sa smrću, tradicijom i poštivanjem rituala. A istovremeno ljubav je i izvrtanje tradicije naopačke jer se preljubnička igra strasti u životu Ane Magdalene Bach događa baš u danu kada korota od nje zahtijeva da bude skopčana i suspregnuta. Ljubav i smrt povezani su, kako to vidi Markes, ali na način da ljubav uvijek odnosi trijumfalnu pobjedu u spektaklu strasti koji je slavljenje života.
Život vođen emocijama
Ana Magdalena Bach tipična je junakinja za Markesov literarni svijet. Šta znači kada ustvrdimo nešto tako? Jedino da u potpunosti i do kraja izbjegava da bude jednoznačna i jednodimenzionalna. Njena ljubavna igra nije nešto uobičajeno, ali je u potpunosti razumljivo, ako se posmatra iz jedne pomjerene, slobodne i nemalograđanske perspektive. Uživanje u strastima sa nepoznatim muškarcima otkriva je ne kao grešnicu, čak niti kao osobu željnu avanturizma, nego prije kao ženu koja se ne ustručava suočiti sa nekim pomalo potiskivanim dijelovima vlastite ličnosti. Njeno iracionalno i puteno, njeno lakomo i neoprezno, njeno nepromišljeno i tjelesno dijelovi su njene ljudske prirode i sva je ta, samo naizgled, nesavršenstva i sve te proturječnosti čine ljudskim bićem.
Čak i mnogo više nego podrazumijevano robovanje konvencijama i prihvatanje uloge odane supruge i brižne majke u jednoj sasvim prosječnoj građanskoj porodici. Ana Magdalena Bach se ne buni protiv malograđanštine društva u kojem živi. Naprotiv, ona se uopšte ne buni, ona samo pristaje živjeti vođena vlastitim emocijama i unutrašnjim nagonima.
Magično "otkrovenje"
Dan prije nego je roman objavljen, simbolično na datum Markesovog rođenja, u cijelom svijetu, na sat vremena, nisu radile aplikacije internet diva Mete. Korisnici na cijeloj planeti nisu se mogli povezati sa svojim računima na Facebooku i Instagramu, cijeli svijet je pao u „mrak“ prošlosti i da je havarija povezana sa kompanijom trajala duže mase ovisnika o sadržajima sa društvenih mreža vjerovatno bi dospjele u stanje masovne histerije.
Dan poslije datuma njegovog rođenja svako ko voli Markesovu književnost rekao bi da to nije bila slučajnost nego da se kolaps desio kao dio jednog većeg, promišljenijeg i providnijeg plana. Desila se magija koja je nagovijestila objavljivanje još jednog romana magičnog realizma, a njen čarobnjak „Gabo“ jednim sasvim prosječnim trikom najavio je još jedno vlastito književno remek-djelo.
A nama, njegovim idolopoklonicima, nakon što smo pročitali roman, objavljen deset godina nakon piščeve smrti, ostaje jedino da se nadamo nekom novom čudu: da priželjkujemo da će u ladicama njegovog radnog stola, među prašnjavim fasciklama, neko pronaći neku davno zaturenu u kojoj će se nalaziti još jedna knjiga velikog Kolumbijca.
