Primiče nam se ljeto, doduše i dalje zubato što se tiče vremenskih uslova, ali kalendarski, tu je. Reklo bi se da smo prethodno, ljeto gospodnje 2020. proveli manje ili više zaključani zbog pandemije, pa se nemojte čuditi ako u internom sistemu za vrijeme i prostor osjećate blage devijacije. Sve je to normalno. Nakon borbe sa virusom korona (koja i dalje traje), mnogi svjetski stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja upozoravali su da nas čeka bolno otrežnjenje što se tiče tog dijela medicine. Postpandemijski sindrom u domenu kolektivnog mentalnog zdravlja, polako počinje da radi.
*****
Potpuno je razumljiv osjećaj, pogotovo kad je riječ o mlađoj populaciji, da je vrijeme da se stvari vrate u „normalu“. Kako mjere popuštaju, kako kafane počinju da rade skoro pa bez ikakvih ograničenja, tako se polako ali sigurno, pojavljuju i posljedice pandemije. Dovoljno je prošetati centrom Podgorice petkom ili subotom, pa dijelom grada Preko Morače, pa naseljima po obodu grada – i lako utvrditi što se dešava.
Iz većina kafića biju narodnjaci, kao nikada do sada. To je valjda ta mjera koje se svodi na „udri brigu na veselje, nemoj da se foliramo više sa zabavnjacima i stranim pop hitovima, nego odmah pređi na Šabana, Karleušu ili nešto drugo sa bogate programske Pink trpeze, nema se kad“.
Ajde što se vidi da naša mladost duboko tone u vode kiča i šunda, ali što istovremeno postoji toliko kafića i klubova koji praktikuju ove, sada već skoro pa ustaljene, duo ili trio muzičke formacije. Glas i gitara, sintisajzer i glas, kahon gitara i glas – najčešći su večernji tezga sastavi. Ali istovremeno, od tolikog broja kafića sa muzikom uživo, postajemo svjesni činjenice koliko se ljudi, pretežno mlađih, bavi muzikom i ipak zarađuje neki novac na taj način.
Sve to i ne bi bilo toliko loše da ne postoje i oni koji ne bi trebalo da se mikrofonu ili instrumentu primaknu ni na rukohvat. Ponekad, kada sam u prilici da prođem pored nekog od tih kafića pa kad čujem jeftine zvukove instrumenta koji je kupljen upravo i samo za tu namjenu, ili kad čujem mučenje vokalnih solista da uhvate za njih neuhvatljive melodije, to postaje parodija života. Da ne zaboravim, na očajnim ozvučenjima, najčešće.
Dakle, na snazi u diskursu javnog života i ponude u glavnom gradu imamo suočavanje sa nama samima. Em je vidljivo da je Pink kultura potpuno dekonstruisala višedecenijske napore da se nivo kulturnih potreba podigne na makar prihvatljiv nivo za jednu evropsku državu, em smo u međuvremenu dobili nekoliko novih generacija, odgajanih upravo na ružičastom sistemu vrijednosti.
Taj sistem vrijednosti kod nas egzistira dvije decenije i za to, istorijski gledano kratko vrijeme, uspio je da nam potpuno razori koncept opšteg obrazovanja, evropskog sistema vrijednosti i potkopa kulturološke temelje. Nama, budućoj zemlji članici Evropske unije. Sa „ružičastima“ za vratom, dobro smo i živi na današnji dan.
Da ne bude zabune, prethodnoj vlasti niko ne može umanjiti objektivne zasluge za sadašnje stanje, ali politički interesi nadvladavali su one druge, javne, koji bi trebalo da budu prioritet, jer zbog toga izlazimo na izbore i zbog toga neko tamo prima platu nakon izbora.
Kako stvari stoje, u kulturološkom i medijskom smislu, ono što je stara vlast ustoličila, nova neće mnogo pomjeriti, očigledno iz istih, političkih razloga. Stoga, mi, građani ove zemlje, željno iščekujemo otklon od takvih nakaradnih i pogubnih navika, jer u krajnjem, previše generacija smo uspjeli da ostavimo bez dobrog opšteg obrazovanja, bez alternative koja bi ih skrenula sa puta kiča i šunda.
Posljedice tog višedecenijskog nečinjenja ogledaju se ne samo u muzici, već i na ulici. Bahatost, osionost, nepoštovanje starijeg, nepoštovanje onog drugog, samo su svakodnevno vidljivi znaci propadanja.
*****
Ne postoji čarobni štapić koji će ovo da dovede u red za dan, dva ili 50. Za početak, potrebno je zaustaviti proces propadanja, a to se mora hrabro, jakim rezovima sa vrha. Nego nešto nijesam siguran da je to realno, makar ne u ovom dijeljenju.
Zemlja koja medijski daje prostor kiču, šundu i ostalim bolestima, ne može očekivati zauzvrat obrazovanu, pismenu i prosperitetnu omladinu. Ali kako to nalaže prosta logika, onaj koji treba da upravlja sistemom oporavka, ne može biti jedan od tih. I tako ukrug.
Nažalost, mislio sam da ćemo za svog života uspjeti u namjeri da neke stvari popravimo, zajedno, svi mi koji živimo u Crnoj Gori i da ćemo djeci i budućim generacijama ostaviti iole zdravo društvo. Kako vrijeme odmiče, kako više šetam gradom, ne mogu se oteti utisku koji nameće da sam pogriješio. Da je sada najvažnije napraviti ozbiljan projekat kontrole štete, prije nego sve ode u pitu.
Mi, koji iz srednjih godina polako grabimo ka posljednjoj trećini života, imamo obavezu da štetu kontrolišemo koliko god je moguće, pa neka neki novi klinci popravljaju rabotu. Ako u međuvremenu ne ostanu samo dugmići.
