Ljiljana Raičević je aktivistkinja za ljudska prava i direktorica Sigurne ženske kuće. Njena kćer Olja Raičević je ime koje postaje sve značajnije na književnoj sceni. Njen posljednji roman „Katarina velika i mala“ je preveden u Velikoj Brtaniji i nagrađen je V.B.Z. priznanjem u Hrvatskoj za najbolji roman 2019. godine.
Svaka na svoj način se bave ženama. Ljiljana to čini proaktivno, kroz svakodnevna spasavanja unesrećenih života, nekih porodica u problemima, ali i ljudskog dostojanstva koje je uniženo dolaskom neke žene, same ili sa djecom, u Sigurnu žensku kuću.
Sami čin osvješćivanja nekoga da ne mora da trpi poniženje ni po koju cijenu je nekada značajniji od prenoćišta u sigurnoj ženskoj kući.
Olja piše o ženama Podgorice, suptilno prateći njihov put od ispred zgrade, djevojačkh soba, preko ulica svjetskih metropola pa nazad u dom – kroz misli ili kroz činove koje život režira.
Ta ženska posla su najčešće i najvažnija, naučena kroz čvrst odnos majke i kćerke građen od rođenja. Ljiljana je mlada rodila Olju i kako kaže, nijesu se razdvajale.
- Moja Olja je imala privilegiju da bude prvo unuče u dvije velike porodice Raičevica i Petrovića. Ta ljubav velikog broja ljudi, i moja navika da ide svugdje samnom, oformile su kod nje dobru komunikaciju sa ljudima, mnogo informacija i dobar ukus za muziku. Sjećam se da sam znala da je posmatram, kako reaguje na pojedine situacije, proučavala sam njen karakter i vidjela da nemamo puno sličnosti. Pošto sam ja bila mlada, rekla bih premlada kada sam rodila, ona je bila prva beba koju sam ja vidjela i uzela u naručje, godinama sam osjećala uzbuđenje što imam prekrasno stvorenje pored sebe, kazala je Ljiljana.
Olja misli da majka kroz ponašanje pokazuje kćerki kako da nauči da voli i poštuje sebe.
- Majka ima pravo na odmor i na zabavu. Ona takođe voli i pruža utočište, a onda se povuče i ne samosažaljeva se - ne potkresuje krila. Samo je uvijek tu negdje, zna se gdje. „Samo“. Teška je to uloga - kaže Olja.
Ljiljana je odlučila da ne odgovara na pojedinačna pitanja Portala Analitika. Ona je u jednom dahu ispričala sve.
- Pusti je -rekla je Olja u razgovoru. Ovo je prava ona, najbolja kada priča onako kako jeste.
Ljiljana i Olja Raičević
LJILJANA PRIČA
- Jednom sam mojoj majci u ljutnji rekla da nikada neću biti kao ona, neću trpjeti tako kao ona, neću živjeti kao ona. Iste riječi, pa i ljutiti glas i gestakulaciju čula sam od Olje, čini mi se kada je imala 14-15 godina. Ja sam se nasmijala, jer sam se sjetila sebe i pomislila da bi to dobro bilo, da naše kćerke žive drugačije, slobodnije, opuštenije, ravnopravnije, slobodne i samostalne. Ni ja a ni Olja sa kojom dijelim većinu stvari i situacija, nismo u potpunosti ostvarile to što smo zaprijetile svojim majkama. Da nećemo biti kao one.
Kada se rodila, bila je dočekana kao najljepši poklon. Razmazili smo je, svjesno. Nekako smo znali da najpotpuniju i najveću ljubav će dobiti od nas, a kasnije, kad ode, sve će biti lutrija. Pošto sam i ja bila praktično dijete kada sam je rodila, odmah poslije gimnazijske mature sam se udala, Olja mi je bila prva bebica koju sam uopšte vidjela, i bila mi je kao igračka. Velika, napredna, dugo sam je dojila, i mislim da je to dugo dojenje u kojem smo obadvije uživale, stvorilo neraskidivu vezu. Voljela sam da se družim sa njom, svugdje je išla sa mnom.
Nijesam radila do njene druge godine: To naše druženje sa drugim ljudima, i djecom olakšalo joj je ostajanje u vrtiću, iz koga je izlazila poslednja. To sam kod nje obožavala. Nije kenjkala za mnom, jer sam ja voljela da imam i vrijeme za sebe. Njeno odrastanje se nije razlikovalo od odrastanja druge djece. Drmao je pubertet koji sam ja znala da preusmjerim sugerišući joj da se upisuje na razne aktivnosti. Moje odrastanje bez majke me očvrsnulo, vidjela sam da to ne mora biti loše, ako nađeš aktivnosti koje će očvrsnuti i duh i tijelo. Ženama je to potrebno.
Olja je voljela da čita, da piše, da sanjari. Mašta joj je bila nevjerovatno razvijena, a pritom je bila i duhovita. Predviđala sam joj glumačku karijeru, i dalje mislim da je mogla biti sjajna na pozornici ili filmu, ali, ostavili smo njoj da odluči. Nešto što sam ja gurala čitavo vrijeme je da ide, da putuje, da vidi svijet i da se školuje negdje drugo. Mali je njoj Titograd bio. I uspjela je, a ja sam bila sretna iako je taj rastanak za mene bio bolan, pun znakova pitanja jesam li je prerano gurnula od sebe.
Od 17 godina i ona pođe u svijet, sa velikom izvješnošću da se neće vratiti u svoj rodni grad. Vraća se, povremeno je tu, nije sve kako sam ja htjela za nju, ali, najvažnije je da je naš odnos sve čvršći i neraskidiv. Ja je dobro poznajem, zna i ona mene.
Mi smo dvije samostalne žene, mogu sa njom o svemu da se dogovaram, sve više mi liči, neko kaže i fizički, kao drugarice smo koje poslije zajedničkog druženja od desetak dana ide svaka svojoj kući bez patnje zbog razdvojenosti, radujući se ponovnom susretu.
Ljiljana i Olja Raičević
BEZ TRICA I KUČINA
Ovaj Ljiljanin esej o odrastanju kćerke i o odrastanju uz kćerku, Olja je nastavila pričom o tome da je taj odnos definisao i njenu književnost, na neki način.
- Ona je takva da u mojim knjigama još uvijek nema snažnog lika majke glavne junakinje, jer bi lik majke, kakvim ga ja znam, preuzeo čitavu knjigu. Moja je majka, oduvijek, i kada to nije bilo tako definisano, bila feministkinja koja je pomagala drugim ženama, podržavala ih. Toga sam sada svjesna. Ima i sposobnost da razgoni trice i kučine, dođe do suštine problema i ponudi iskren i dobar savjet ili rješenje. Ona zaista živi u trenutku i kada nešto obavlja, to obavlja svim srcem. Sve doživljava kao avanturu, zato je njen osmijeh u bilo kakvoj životnoj situaciji - stvaran. Ja to još uvijek učim, a čini mi se da se ona tako rodila. Ne znam je drugačiju, kaže Olja.
Na pitanje da li nekad čuje svoju majku kako progovara, da li govori neke stvari za koje je mislila da nikad neće kao majka, Olja, majka dvoje djece kaže:
- Čujem majku iz sebe kada izgovaram: 'Evo sad sam krenula da zovem miliciju.' Ne kažem čak ni 'policiju.' E, to nisam mislila da ću ikada izgovoriti.
Porodica Raičević na okupu
BEZ PLEMENA JE TEŽE
Možda ću zvučati kao da je idealizujem, ali mijenjam sebe da bih bila što više kao ona. Ono što mijenjam u odnosu na svijet je za neki drugi razgovor, kaže Olja.
Njen životni put je bio drugačiji od Ljiljaninog. Djecu je podizala van Crne Gore, nije radila niti je imala podršku najbliže porodice.
- Djecu sam podizala izvan zemlje u kojoj sam rođena, u kojoj sam mogla da imam svakodnevnu podršku takozvanog ,,plemena“. Nešto sam morala da žrtvujem, pa sam taj poslovni plan niz godina stavila na pauziranje - rekla je ona.
Ona kaže da je to pauziranje za sve žene posebno problematično jer godine prolete „pa kad bi mi opet krenule, ne nailazimo na raširene ruke“.
- No, u svemu ima nešto dobro. Okej, institucije ne tolerišu moje dugo odsustvo, ja ću se onda okrenuti sebi, raditi ono što me čini srećnom, samo za sebe, pa šta bude. I, opet nakon nekog vremena - bilo je i to dobro. Bilo je to moje pravo ja, smatra ona.
U odnosu majke i kćerke smatra da je najvažnija istina. Da se ne laže.
- Moja ćerka bi osjetila da nisam iskrena, i učila bi se životu u laži. Pred njom, ja sam onakva kakva sam, i često joj znam i reći: 'Da, mogla sam drugačije da reagujem, ali dobila si ovakvu majku, sad je kasno da se mijenjam.' Takođe, priznam joj kada sam pogriješila, izvinem se. Poštujem njenu osobnost. Samo ponekad, iza njenih leđa, sprovedem neku malu istragu, ali obrišem sve tragove, kaže Olja.
Ljiljana i Olja Raičević
KAD SE ŽENA PROMIJENI, A DRUŠTVO OSTANE ISTO
Uloga žene u društvu se rapidno mijenja, iako su još uvijek patrijarhalni obrasci jaki. Oni definišu i živote ostvarenih i samostalnih žena, koje ih nerijetko podsvjesno prihvataju, plaćajući tako cijenu mira.
- Teško je kada se žena promijeni, osnaži, onako, iz sebe, a društvo ostane isto. Kada se i društvo počne mijenjati onako kako se i žene mijenjaju, to će biti raj, kaže Olja.
Ona kaže da je ponosna na sebe jer je pauze nisu omele u ostvarivanju sebe.
- Neko, možda baš moja majka, nedavno mi je rekao: 'Ti sve ka' da nećeš, mic po mic, ali sve si stigla.' To je to, smije se ona.
O tome što bi savjetovala mladim ženama na početku samostalnog puta, je napisala roman. Upravo „Katarinu veliku i malu“.
- Ima žena koje imaju strašno težak život. Ima onih rođenih pod srećnom zvijezdom. Ali, generalno, najvažnije je biti u skladu sa svojom pravom prirodom, u dobrom odnosu sama sa sobom. Kad u stomaku zbog nečega osjetiš mali plamen koji ti grije srce i dušu - radi to. Radi to bez nade i bez očajavanja - i jednog će se dana sve kockice posložiti, poručila je Olja.
SUBOTA, DAN ZA ŽENU
Ljiljana ima jednu svoju posebnu krilaticu, a to je 'Ne zalijeći se, nalećeće ti.' Naizgled jednostavno, ali to je životna lekcija, životni trening i višeslojna mudrost.
- Pamtim i njene 'subote,' dane koje je imala samo za sebe. Kasnije mi je priznala da često tom čuvenom subotom ni sama nije znala gdje bi išla, ili joj se nigdje zapravo nije ni išlo, ali je znala da mora ustrajati u odluci, prisiliti sebe da nam kaže 'Ćao, odoh ja!', da bi kod nas održala naviku na to da nje subotom nema nama pri ruci, da je tada potpuno slobodna i svoja, i da ćemo se mi snaći i bez nje. I uvijek smo se snašli. Ja sam to kasnije primjenjivala na moje 'petke' u Londonu, s mojom grupom pisaca, i na moje odlaske u Crnu Goru bez djece. Šta je najvrjednije? Radost življenja i sloboda. Ne izgubiti ih - rekla je Olja.
