Izdanak renesansnog duha hrvatske i južnoslovenske književnosti, Starograjanin, iz najstarijeg grada u Hrvatskoj, nastaviće tijekom cijeloga prebogatoga života razvijati i ostvarivati taj duh kroz mnogobrojne eseje, poeziju, profesorska predavanja i akademske studije, od klasične tradicije do modernih i postmodernih strujanja u književnosti i likovnoj umjetnosti.
Sve me zanima
Maroević je rođen u Splitu 22. oktobra 1941. godine. Studije komparativne književnosti i istorije umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao s temom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“ (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom „Napisane slike“), Bio je pjesnik, esejist, redovni član HAZU, dopisni član CANU, prevodilac Dantea i Borhesa, ponajviše s italijanskoga jezika, naučni savjetnik u Institutu za povijest umjetnostii i profesor katedre istorije umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. No, iznad svega Maroević je bio posvećenik književnosti i svestrani istraživač hrvatske i ervropske literature i slikarstva.
„Sve me zanima“, govorio je, „znatiželjan sam, čitanje me nije zasitilo, uvijek nađem bogatstvo, slojevitost ako nemam ništa drugo, da se našalim, uzet ću Ariosta... Sigurno sam čovjek koji više pripada 16. stoljeću nego 21. Normalno sam čitao Hektorovića od svoje desete godine“, govorio je Tonko, sa strašću kao da je Hektorović naš savremenik. I zaista, njegova ljubav prema tradiciji i opsesije drevnim pjesnicima i autorima dubinski je povezivao sa savremenim tokovima, nalazeći uvijek neke temeljne veze među prošlim i sadašnjim vremenima. Literatura je za njega bila mogućnost življenja. Žeđ za znanjem nije za Tonka imala krajnjih granica, njegova poezija sve je to prožimala i amalgamirala pozlatama koje je ovaj majstor riječi i erudicije utkivao u svoje tekstove. Tonko je znao sve što mi nismo, niti ćemo ikad uspjeti, zapisao je Branko Čegec, jer sva naša čitanja samo su krhotine njegove temeljitosti i sveobuhvatnosti.
Izraziti lirizam
Kao pjesnik, Maroević se javio zbirkama pjesama u prozi „Primjeri“ (1965.) i „Slijepo oko“ (1969.) u okviru generacije okupljene oko časopisa „Razlog“ . U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim igrama, takođe i povratkom na vezani stih i drugim tradicionalnim formama pjesništva. Karakteriše ga izraziti lirizam, odgovornost prema formi, bogatstvo i ljepota jezika. Imao je Maroević za poeziju istinsko čulo pjesnika koje nije poticalo samo od obrazovanja i znanja, imao je onaj instinkt za riječ i misao, za tanane ritmove u jeziku kojima se odmah prepoznaje ljepota istinske poezije. Tim je osjećajem i pisao svoje pjesme, eksperimentisao upotrebom tradicijskih i modernističkih modela, igrao se versifikacijom i jezikom, ugrađivao u svoju poeziju raznovrsne mozaike asocijacija i značenja. (Redak mulja, redak pjene, 2013. Drvlje i kamenje, izabrane pjesme 2009.).
S takvim je osjećajem pisao i književno teorijske tekstove. Kao književni kritičar temeljno je pratio savremeno hrvatsko pjesništvo, stariju hrvatsku književnost s italijanskom problematikom, kao i književnost regiona, ali uvijek u kontekstu širih književnih tokova. Eseje, kritike i prikaze pisao je s jedakom strašću kao da se bavi sopstvenopm lirikom. Više sam kritičar, nego pjesnik, govorio je, ističući pri tom da kritičke tekstove piše također s imaginacijom u kojoj se „troši“ energija iz pisanja poezije. Upravo ta povezanost činila je Maroevića iznimnim predavačem, vrsnim istoričarem književnosti i umjetnosti, govornikom na javnim nastupima likovnim izložbama i književnim promocijama. Uz sve to krasila ga je blažena ljudska priroda, bio je gospodin i u dijalozima, susretima, književnim raspravama. Njegovo veliko znanje, erudicija i sve što je emanirao, kao vrhunski znalac umjetnosti, bilo je zaogrnuto oreolom gospodstva, žudnje za dijalogom i jednostavnošću koje posjeduju samo veliki duhovi. Uvijek nasmijan kad smo se viđali na književnim pomocijama, ili sajmovima knjiga, znao je sa prvim komentarom pri susretu da bude precizan, ljudski topao, kreativan i duhovit. Znao je da jednom rečenicom pogodi smisao neke teme i suštinu umjetničkog djela i da iz toga razvije bezbrojne misli i asocijacije na mnogobrojne kontekste iz kulture, ili uopšte drtuštvenih odnosa.
Crna Gora
Maroevića će pamtiti studenti po legendarnim predavanjima na Fakultetu umjetnosti UDG u Podgorici. Zbog mnogobrojnih tribina, izložbi promocija i književnih festivala na kojima je učestvovao, Maroević je bio omiljeni pisac i veliki prijatelj Crne Gore. Povodom proslave 170 godina od prvog izdanja „Gorskog vijenca“ ostaće nezaboravno njegovo predavanje o Njegošu na Trgu pjesnika u Budvi „Lirsko čitanje Gorskog vijenca – A da što je, nego maštanije“. Moj interes za Njegoša, govorio je Maroević, vezan je za mladenačko doba, a obnovljen je u zrelosti i kasnijoj dobi čitanjem „Luče mikrokozme“. Štovao je Njegoša i zbog njegove velike poezije, ali i zbog crnogorsko-hrvatskih veza još iz doba romantizma. Godine 2009. bio je moj gost na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju, gdje je govorio o savremenopj hrvatskoj poeziji, povodom promocije antologije hrvatskog pjesništva 1989.-2009. „U nebo i u niks“, Ervina Jahića.
Sa velikim zanimanjem Tonko se bavio opusima i djelima crnogorskih slikara Dada Đurića, Voja Stanića, Dimitrija Popovića i drugih. Otvarao je izložbe, pisao predgovore katalozima, volio je crnogorske slikare, zbog mnogo čega, ali najviše zbog veza i paralela s Mediteranom. Preko toga Tonko je volio Crnu Goru, njenu mitologiju kamena, njenu istoriju i poetiku, vitke litice morskih obala, uznosilo ga je nešto u tome da se stalno vraćao u Crnu Goru. Posljednji put sreli smo se u biblioteci „Radiosav Ljumović“ u Podgorici, gdje je nadahnuto govorio o mojoj knjizi izabranih pjesama „Samoća je tek počela“.
U trenucima odlaska prijatelja i velikih ljudi poput Tonka Maroevića uvijek razmišljamo i osjećamo želju da nekako pređemo, ili utažimo nedostajanje pred velikim i strašnim fatumom smrti. Tragamo za onim živim, za jezikom, poezijom, slikama što se nastavljaju u nama i vežu nas poslije odlaska sa dragim ljudima. S Tonkom će nas vječito povezivati, ne samo njegovo veliko djelo za nasljeđe generacijama, već i mnogobrojna prijateljstva, susreti, emotivne povezanosti i sve drugo po čemu ćemo ga pamtiti i proučavati kao velikog čovjeka i stvaraoca.
