Mržnja je pokretač. Mnogo veći od ljubavi. Pogotovo među nama, malim, ne osobito uspješnim narodima, iako za narod ne postoji termin - uspješan narod. Kod nas postoje samo uspješni pojedinci. A oni su vrijedni, frustrirani, „samo im je posao važan, nemaju srca i emocije“. Kod nas je uspjeh pojam za mržnju.
Da te mrze najbliži, najdraži... jer da nije tako njima bi bilo bolje i lakše. Ekonomska održivost se uvijek odbacuje, pogotovo u trenutku kada ti uspješni traže neku odgovornost. Nedostatak odgovornosti je osnovni elemenat za mržnju. Ne vidim sebe, gledam samo u drugog. E sada termin pojedinac zamijenite terminom narod, ili narodi. Jer toliki broj naroda u jednoj porodici ne postoji nigdje. Objasnila sam razloge za mržnju u porodici. Zamislite tek kakva je to mržnja među narodima. Pogotovo onim u kojem jedan „narod“ ne priznaje „drugi“. Najsmješnije je što u državi koja se zove Crna Gora, crnogorski narod priznaje srpski, a srpski narod ne priznaje da postoji crnogorski. Nisam rekla da crnogorski narod voli srpski narod iz Crne Gore. Ali tvrdim da srpski mrzi crnogorski. A ne znam kako da mrze neke koji „ne postoje“. Koje je to ludilo! U njihovim glavama te nema, ali te mrze.
Nisam vjerovala da takav kapacitet za mržnju postoji. Nisam vjerovala da nismo ništa naučili iz svih građanskih ratova nedavno, onog u Bosni na primjer, a razlika između potencijalnog u Crnoj Gori i onog u Bosni je, što bi u Crnoj Gori krenuli pravoslavni na pravoslavne. Mržnju između ateista i pravoslavaca smo već imali nakon Drugog svjetskog rata. Ali uvijek i u mržnji je postojao neki sistem, koji je kontrolisao da ne izađe na ulice, da ne miriše u zraku. Ovo je mržnja koja je izašla na ulice. I kako danas izgleda, nikada se neće vratiti u kući. Jer crkva nije kuća. Ispred kuće je ulica i trg, javni prostor, zajednički prostor, u kojem nemamo prava ako imamo vaspitanje, ili da kažem „ljubimo bližnjeg svoga“, da se mrzimo. A mržnja je na žalost baš tako krenula. Iz današnje perspektive je tako.
Napolje, poput tečnosti po spomeniku Ljubu Čupiću, krenula da nagriza svaki ćošak svega, pod opravdanjem to je uriniranje. Od vodećeg u gradu. E tako se urinira po svemu. I dobrom i lošem. A loše se valjda popravlja, ni po njemu se ne urinira. Hipotetički, ako se napijem, pardon ja ne smijem da se napijem, ali ako se moj brat ili rođak napije, da li on kao pojedinac može da to radi ispod spomenika na trgu ispred Crkve ili Manastira kako ga narod naziva, u tom istom gradu. Nikšiću. Tada bi to bilo rušenje – naših svetinja. A šta ako je osmijeh Ljuba Čupića svetinja nas koliko god procenata stanovnika tog istog grada? I ako nas je kako stvari stoje, objektivno manje, da li po nama treba da se urinira? A to se radi svakodnevno, u prenosnom značenju.
Da sam muško, upotrijebila bih drugi termin. Onaj narodski, a on je tačniji. I da se razumijemo, ako uopšte možemo, meni manje smeta što vi urinirate, meni više smeta što ćete mene dovesti u stanje da odgovaram isto. Da mrzim sve „vaše“, a poštovala sam ga, dok mržnjom niste ukinuli pravo na suživot. Ne volim zastave druge države u mojoj. Jer se ne stidim moje, iako sam više zrelog vremena provela u toj drugoj. Jer ja sam ponosna jer imam moju. Čini mi se - jer sam imala moju. Jer nije sve u imenu, nešto je i u pravu i u suštini. I na kraju, ne bih citirala... „Postojaće Crna Gora dok je Lovćena nad nama“ - jer i taj citat su zloupotrebili oni prethodni koji su nebrigom o nama običnima, vas doveli do toga da Lovćena kakav ja pamtim možda više neće biti. Jer Lovćen su meni karijatide koje čuvaju Njegoša, vama je Lovćen tek jedna mala kapelica koju je sagradio jedan kralj, koji je unizio kralja vaše države, i nakon svega je vaša država prestala da postoji. Ne govorim o narodima, govorim o državi. U civilizaciji, svako ima svoju kuću, i poštuju se neka pravila. I kada imaju dvije kuće u istom dvorištu, opet se poštuju pravila. A neki vole da žive na gomili. U gomili, jer tako je teže uspješnom pojedincu. Vlada zakon gomile.
Priznajem, više vas je. Spremnih da mrze, otvoreno i bez zazora. Neću napisati slabije, jer se ne osjećam slabijom, a nemam šanse sa vama u tuči. U vrijeđanju bih pobijedila. Ali vi se ne biste na tome zaustavili, nego bi me tukli. Jer vas provociram. I zaslužujem. Neću da mrzim, ali neću ni da pristanem na život u kojem provociram sobom. Jer baš kao i vi, mislim da vrijedim, i da vrijede i moje svetinje, ne priznajem da su vaše, i osmijeh partizana, i sve žene koje su se školovale, i sve nerođene djevojčice, i svaka knjiga koju sam pročitala, klavir koji znam da sviram, sve zemlje koje sam vidjela, svaka vrata koja sam otvorila kucanjem i lijepom riječju, inteligencijom i mudrošću. Samo ih više niko ne razumije na adresi kojoj sam najviše dala, a adresu sam izgubila. Nije stvar u stanu, i imovini ličnoj, nego u adresi koja se zove - Crna Gora. Grozno je kada ostanete bez adrese, pa to i neki od vas znaju, ali vaš poriv je da preimenujete nečiju i da ona postane vaša. Mrzim mene i meni slične, što vas puštamo. Jer ne govorimo mržnjom. Ali izgleda nakon godinu dana, da moram da ga naučim - da bi se razumjeli. Mrzim vas zbog toga, dragi moji sunarodnici ili sudržavljani. Svakako nismo - isti narod. I ponosna sam zbog toga.
