Brzo će 20 ljeta od onog majskog jutra 2006. godine kada, protivno volji naših dragih (ne)prijatelja iz Jevrope, sa više od 55% „ZA“, rekosmo da hoćemo i možemo obnoviti jednovjekovni san i u javu ga pretvoriti, vaspostavljanjem slobodne i nezavisne Crne Gore.
San koji srbijanski oficiri i „domaći omladinci“ školovani u Biogradu mišljahu da su pokopali u ona tri improvizovana groba na Nikšićkom trgu, tamo neđe 1918. godine, u koje veljahu da sahranjuju Crnu Goru sa njenim svecima. Upravo onim svecima u koje se danas njihovi potomci, sve neki fini, da ne može biti grđi ljuđi, najčešće kunu kad kakvu pogaštinu učine.
E, to jutro će po 20 put, ovog 21. maja 2026. godine, osvanuti nad slobodnom i slobodarskom zemljom ljudi koji iznjedriše „čojstvo“ kao poseban vid ljudskog postojanja, a slobodu čuvahu kao najsvetiju relikviju.
No za proslavu, i to onu velju u koju bi vlast da se uključi, valja upriličit, pripremiti i organizovati raznorazna događanja, što simbolična, što ona druga takmičarska, pa makar to bilo bacanje kamena sa ramena, ako druge nema ili se ne može organizovat.
46I, ne leži vraže, śeti se naša vlast da bi za tu prilku valjalo imati neki simbol, kako ga iz milošti zovu „logo“, koji bi natkrivao i pričao svoju priču o kome i o čemu se radi. I ne biše lijeni naši vuci gorski, sile božje, sve nepomenik do nepomenika, ćosam se, ne uzimajte ovo za ozbiljno. Ne uzimajte za ozbiljno jer niti su to vuci, a još manje crnogorski, niti su to ale umjetničke, ama ni božje, ma impripalo da odlučuju.
I odlučiše. Kako? Onako kako su znali i jedino umjeli, preko koljena, po svom nahođenju, a to što sa dizajnom i umjetnošću imaju veza koliko, magare sa muzikom, to ne bijaše bitno.
Uzeše onako kako im se učinje najpragmatičnije, u svom maniru, po prijateljskoj liniji, valjda računajući da će autorsko ime, pokriti proceduru, a ime i škola autorke jeste za respekt i poštovanje.
Nažalost po one što odlučivahu, nešto ode po đa`olu, pa se ovih dana na mrežama i portalima podiže haranga. Ljudi koji iza sebe imaju „poneki rezultat“, ma bih reka i po više rezultata, a koje niko ništa ne pitaše, a valjda je trebalo i bilo red struku pitat, digoše glas i prozoboriše poneku o tom đaoljem logou. Neki za neki protiv, ma ja ove rede ne bih ni za ni protiv o aktuelnom logou.
Ja se ne bih usudio jednu jedinu prozborit jer prosto, niti sam relevantan, niti stručan da polemišem bilo koji aspekt aktuelnog logoa. Zato, kao čojek od tehnike, rekoh aj da pitam ovu novu vještačku pamet, što nam ovu našu ljudsku popi, da vidim što će mi ona poručit. Ne, nijesam je ja pitao što misli o aktuelnom logou, ne šćeh da je brljavim u ovaj naš dnevnoumjetnički brlog, već je pitah da mi ne bi ona što mogla predložit.
Zamolih ja tu vještačku pamet da mi predloži logo u povod obilježavanja 20 godina od obnove (ne sticanja) nezavisnisti Crne Gore. Pokušaj, napisah joj, da kompoziciju kreiraš na prepoznatljivom stereotipu Crne Gore kao male mediteranske zemlje, sa stoljetnom slobodarskom tradicijom... Nijesam previše dužio, niti izvoljevao.
I dobih odgovor i to ne jedan, već dva, kako reče AI, jedan malo starinski za obična smrtnika i jedan za neobična saputnika, iliti umjetničku dušu satkanu od simbolike. I kako dolikuje od prijatelja, prijatelju poželje nam da još puno, puno majskih zora u slobodi i nezavisnosti dočekujemo, što mi što naši potomci.
Tebi čitaoče ovo je poklon od vještačke pameti, pa ako ti se svidi, odštampaj koji i na rever zađeni, jer znaj od prijatelja je i od srca je, pa makar i vještačkog, za ponos je i za patriote je.
I od Predraga Zakova Boljevića je za tebe čitaoče i za tvoj, tvoje porodice, prijatelja i tvoje zemlje crnogorske, napredak.
