Iako odavno napisani, tek sada proročki odzvanjaju oni poznati Šobićevi stihovi „...laži, kradi, pravi ime!“ Gledajući definiciju hipokrizije, čini mi se kao da neko skicira današnje društvo. Stoga, još više bolno zvuči činjenica da je hipokrizija jedan od elemenata i najbolji pokazatelj krize jednog društva. Da se prema količini licemjerja unutar neke zajednice računa njena održivost, napredak ili odbrojavaju časovi do njenog potonuća.
Jer zaista hipokrizija jeste kriza koja nagriza jedno društvo i koja ga urušava iznutra.
Tako je bilo otkad je svijeta i vijeka. Od samih početaka istorije, brojne države i carstva, mnogi narodi su propadali u nemogućnosti da se izbore sa dvoličnošću i licemjerjem pojedinaca koji su sve podređivali svojoj koristi i interesu. Hipokriziju vidimo zapisanu već na glinenim pločicama Starog Sumera, kada mnogi činovnici i pisari jadikuju nad propašću svojih gradova, zbog toga što kraljevi i sveštenici ne ispunjavaju svoje dužnosti, bogatsva grabe za sebe, a ne grade nove kanale i narodu nameću nove i nove poreze.
Veliki biblijski proroci, poput Ilije i Isaije, ali i drugih, svojim lamentom, upozoravaju narod, a još više vladare Izrailja, da svojim licemjerjem okreću glavu od pravog Boga i krše zavjet Jahveov. U istoriji su ostali upamćeni persijski satrapi, po svojoj samovolji i permanentnoj hipokriziji, koja je na kraju dovela da rušenja ovog ogromnog carstva. Pred naletom poletnih falangi Aleksandra Makedonskog, raspala se nekad moćna država Darijeva, a njega su isti njegovi najbliži saradnici ubili iz svoje koristi, kako bi se time dodvorili novom vladaru.
Ipak, u svojoj vladarskoj mudrosti i pokazujući aristotelovsko obrazovanje, Aleksandar je naredio da se ubice Darijeve umore zbog svog čina.
Mada se ne isplati, zavodljivost hipokrizije zasljepljuje i gura ljude ka propasti. Tako su Rimljani licemjerno proglašavali svoj Pax Romanum onamo đe su njihove legije ostavile pustoš za sobom. Hipokrizija koju su ispoljili vizantijski oficiri prema Gotima, dok su ovi boravili na Balkanu, kad su im za hranu tražili da prodaju rođenu đecu, konačno je eskalirala u veliki ustanak i sravnjivanje sa zemljom nekoliko carskih gradova, među kojima i Skadar. Licemjerje Vizantinaca ostalo je nadaleko poznato i čuveno u istoriji, o čemu svjedoče mnogi pisci, poput Liutpranda Kremonskog, koji u krajnje negativnim crtama opisuju dvor i vlastodršca u Carigradu. Doduše, ni Grci njima neće ostati dužni, pa će brojni od njih prije prihvatiti Turke, nego otići na zapad.
Ipak, tokom istorije, teško se nešto može mjeriti sa hipokrizijom koju je ispoljila Crkva. Ribari ljudskih duša, koji su trebali biti posvećeni vrlini i davanju utjehe svima napaćenim ljudima ovog svijeta, ma ko bili, na kraju kao da su se utrkivali ko će se od njih pokazati većim u svom licemjerstvu.
Treba samo napomenuti na djela Bokača, Rablea, Erazma Roterdamskog, koji su ukazivali na sva nepočinstva sveštenstva i hipokriziju u koju je bilo upalo. Slavna prodaja indulgencija (oproštajnica) koju su lansirale rimske pape u XV vijeku, na kraju je dovela do pojave Lutera i Reformacije, što je na koljena bacilo Katoličku crkvu.
Mada je tim novcem finansirala cjelokupna djela renesansnih majstora, od Đota do Mikelanđela, Crkva je umalo time dovedena do uništenja. Hipokrizija i prekomjerno bogaćenje crkvenih lica, ostaće trn u oku svih revolucionarnih pokreta od kraja XVIII do XX stoljeća. O čemu i danas brojni klerici kod nas kukaju.
Jednako kao i na Zapadu, pravoslavlje je imalo svojih momenata punih iskazanom hipokrizijom. Već u ranom srednjem vijeku na Balkanu i u Maloj Aziji javlja se novi jeretički pokret bogumila, koji prvenstveno odbacuje licemjerje Pravoslavne crkve. Odbacujući dogme i svete tajne, ovaj pokret ukorijenio se u narodu, prevashodno zbog svog izrazitog negativnog stava prema feudalnom sveštenstvu.
Bogumilstvo je učilo da je Hristova vjera i poruka skroz drugačija od prebogatih crkava i hramova, na čijim imanjima obični narod kuluči.
Osuđivali su Crkvu upravo zbog hipokrizije, dualistički vjerujući da je ovaj svijet djelo Satane, pa se njihov pokret proširio, kao požar, Evropom, stvarajući zajednice katara, albižana i patarena. Zato su bili proganjani od svih, i na Istoku i na Zapadu, pokretali su se Krstaški ratovi protiv njih, da bi se najduže zadržali u Bosni, sve do XV vijeka. Dosta kasnije i u Rusiji će car Petar Veliki, pod uticajem evropskog prosvjetiteljstva, uspjeti da reformiše tamošnju crkvu i odvoji je od srednjovjekovnog mraka i licemjerja koje je pokazivala prema mužicima.
No, i poslije sve borbe, hipokrizija nije napuštila čovječanstvo. Danas možda više nego ikad, pa brojni istoričari i istraživači naše vrijeme upoređuju jedino sa krajnjim decenijama Rimskog carstva. Skoro će cijeli vijek od proročke knjige Osvalda Špenglera „Propast Zapada“ koji je pokušavao da primjerima i uporednim pojavama u istoriji upozori na hipokriziju zapadnog svijeta, nakon strahota Prvog svjetskog rata.
Koliko smo ga poslušali, poznaje nam se i pored idealističkih najava Fukujame o kraju istorije.
Stoga, ispostavlja se kao važan zadatak pred sve nas da oko sebe i unutar sebe prepoznamo licemjerje i osudimo ga na pravi način. Da stanemo na put hipokriziji, koja nam nameće u svojoj oholosti priče o drevnosti i osmovjekovnom trajanju, radi zadovoljenja sopstvenih ciljeva.
