Romani Jasenke Lalović otvaraju vrata tišinama koje smo zaboravili da čujemo. Tišinama koje su oblikovale crnogorsku ženu kroz vjekove. Njena proza istovremeno je i povratak korijenima i pogled ka sebi. I priča i svjedočanstvo. I ožiljak i iscjeljenje.
Sudbine žena okrutnog crnogorskog krša, koje su kao nevidljivi amanet na svojim plećima gordo nosile teret vremena i tuđih odluka, u njenoj literaturi dobijaju glas, dostojanstvo i neugasivu iskru trajanja. Na tom tragu je i nedavno objavljeni roman „Zera luče“, najzrelije i najintimnije djelo koje je Lalović dosad napisala.
Sve što je započela u trilogiji “Brda od pelina” u ovom djelu je ogoljenije, ličnije. Jezik je precizniji, emocija dublja, poruke univerzalnije kao da nijesu upisane samo u tkanje ovih prostora, već u iskustvo svakog čovjeka koji traga za sobom, svojim porijeklom, mirom i onom tankom niti svjetlosti u sebi što opstaje uprkos svemu.
Njena „Zera luče“ je, u najkraćem, povratak domu, pred lice predaka. Knjiga koja će trajati. Onoliko dugo koliko traju priče koje dosegnu srž čovjekove istine.
U intervjuu za Analitiku, Jasenka Lalović govori o ženskim sudbinama kao nevidljivim arhivima istorije naroda, o dugovima koji se prenose kroz generacije, o potrazi za sopstvom kroz porodično pamćenje i o„Zeri luče“kao svom najdubljem književnom preispitivanju.
Postati prijatelj sebi najteža je lekcija
Analitika: Roman ’’Zera luče’’ govori o povratku u prošlost kako bi se promijenilo sopstvo. U svijetu u kojem sve ima cijenu ali rijetko vrijednost, Vaša junakinja bira potragu za sobom i svojim korijenima. Koliko se ova potraga razlikuje od nekih drugih traganja u Vašim ranijim djelima? I je li zaista, kako pokazuju junaci Vaše nove knjige, najteže postati prijatelj sebi?
Lalović: U svojim ranijim romanima traganja su uvijek bila uslovljena spoljnim okolnostima – istorijom, porodičnim nasljeđem, nepravdom, odnosima među ljudima koji ih lome, ali i iscjeljuju. U Zeri luče to traganje postaje intimnije, sabranije, gotovo meditativno. Više nije riječ o pokušaju da se razumije svijet, već o potrebi da se pronađe mir u sebi, da se spozna sopstvena istina.
Moja junakinja ide unazad, u prošlost, ne da bi bilo šta promijenila, već da bi razumjela zašto se toliko puta u životu ponavljamo, noseći tuđe krivice i tuđe odluke. To je put ka oslobađanju, ali i suočavanju sa onim dijelovima sebe koje često skrivamo, kojih nijesmo svjesni i koje ponekad namjerno potiskujemo.
Zaista je teško postati prijatelj sebi. To je, vjerujem, najteža lekcija svakog čovjeka.
Dok ne zavolimo sebe sa svim manama, strahovima i pogrešnim izborima, teško možemo zavoljeti bilo koga ili bilo šta drugo. Junaci ove knjige uče upravo to — da oprost sebi nije slabost, nego najdublji oblik snage. Tek tada smo kadri za istinske oproste drugima.
Snaga čovjeka je da se, i kad je slomljen, ne preda mraku
Analitika: Kad zatekneš mrak u sebi, traži gdje tinja zera luče. Rekli ste da je ova knjiga dar najintimnijeg dijela Vas. Šta za Vas znači ta zera luče, je li to vjera, nada, sjećanje ili ono unutrašnje svijetlo koje se, uprkos svemu što nas kroz život snađe, nikada ne gasi?
Lalović: Zera luče je za mene mnogo više od metafore. To je osjećaj koji nosimo duboko u sebi, čak i kad mislimo da smo ga izgubili. To je ono najmanje, a istovremeno najsvetije u čovjeku – iskra koja se ne da ugasiti, ono što obožuje čovjeka i daje mu njegov istinski, ljudski lik. Ponekad je to vjera, ponekad sjećanje, ponekad bezglasnost u kojoj se nazire smisao.
U mom unutrašnjem svijetu zera luče je trenutak kad prestanemo da tražimo svjetlost spolja i počnemo da je budimo u sebi. To je snaga čovjeka da se, i kad je slomljen, ne preda mraku, potreba da iznova vjeruje, gradi i prašta.
Zato i kažem da je ova knjiga dar najintimnijeg dijela mene jer je pisana iz tame, ali s vjerom u svijetlo. Iz potrebe da pokaže kako, i kad sve izgleda izgubljeno, u svakom biću postoji to malo svijetlo koje nas podsjeća ko smo i kuda treba da idemo.
Ono se ne odnosi samo na pojedinaca, već i na cjelokupno društvo. Jer, kada društvo oboli, izgubi kompas i postane antipod svemu što proklamuje, tada bi i ono trebalo da se vrati svom sopstvu, da pogleda unutar sebe i tu pronađe svoju zeru luče u kojoj se kriju svi odgovori. Često, iz nemoći i neznanja prepuštamo drugima da ih odgonetnu, a to nikada ne vodi dobru. Suštine su, oduvijek, u nama.
Ne može se pobjeći od onoga što je u nama utkano
Analitika: I u „Zeri luče“ kroz sudbine Vaših junakinja prenosi se dug – moralni, emotivni, porodični. Je li taj dug zapravo način da se sačuva kontinuitet kroz generacije? Može li se taj dug posmatrati kao metafora sudbine, kao karmički prsten koji svaka generacija pokušava da iscijeli, vraćajući svijetu ravnotežu koju su prethodne možda izgubile?
Lalović: Da, taj dug koji se u Zeri luče prenosi kroz žene jeste svojevrsni most između prošlosti i sadašnjosti. On nije samo teret – on je i spona, način da se održi kontinuitet, da se sačuva ono nevidljivo što nas veže za pretke. Svaka generacija, htjela to ili ne, nasljeđuje ne samo krv, već i emocije, odluke, prećutane riječi, rane i snove onih prije nas.
Upravo u tom sudaru – između kamena i mora – nastaje ono što mene kao autorku najviše inspiriše
Taj dug, kako ste lijepo rekli, jeste i metafora sudbine. To je onaj karmički prsten koji svaka nova generacija pokušava da iscijeli. Ne da bi poništila prošlost, već da bi je razumjela i vratila joj smisao.
Žene u ovom romanu nose taj dug sa sviješću da se ne može pobjeći od onoga što je u nama utkano. One ga preobražavaju, pretvaraju u ljubav, u razumijevanje, u oprost… U tom procesu vraćanja ravnoteže, krije se njihova najveća snaga – sposobnost da iz bola stvore svijetlo, iz gubitka smisao, iz kraja - novi početak.
Istorija jednog naroda sabrana u ženi
Analitika: Čekanje je snažan motiv u romanu – žene čekaju povratak, oprost, smiraj... To čekanje je nekad simbol nemoći, a nekad i dokaz snage i trajanja. Koliko se kroz tihi prostor tadašnjeg ženskog postojanja zapravo prenosi kolektivno pamćenje cijelog jednog naroda? U kojoj mjeri su žene danas, iako oslobođene mnogih istorijskih okova, i dalje podsvjesno zarobljene tim nevidljivim nasljeđem?
Lalović: Čekanje u Zeri luče nije pasivno stanje, već prostor trajanja, vrijeme koje ne stoji, već sabira. U njemu se prepliću prošlost, sjećanje i nada. Žene koje čekaju zapravo čuvaju – i dom, i jezik, i uspomenu. U toj tišini njihovog postojanja zapisano je kolektivno pamćenje naroda, jer su one kroz vjekove bile stubovi nevidljivog kontinuiteta.
1Njihovo čekanje jeste i metafora vremena u kojem su emocije bile jedini prostor slobode. Iako su danas žene oslobođenije spoljašnjih okova, vjerujem da duboko u sebi još uvijek nose to nasljeđe – potrebu da istraju, da spašavaju, da iscjeljuju ono što svijet razara.
To nasljeđe nije slabost, već tihi pečat trajanja. Ono nas podsjeća da je u ženi sabrana istorija jednog naroda. Ne kroz velike bitke, već kroz tihe, neprimjetne pobjede svakodnevice. Čekanje je, na kraju, njihov način da se ne odustane od ljubavi, od smisla i od svjetla koje, koliko god da je slabo, nikada ne prestaje da tinja.
Simbolika skulpture - metafora ženske postojanosti
Analitika: Dok čekaju one zapravo nose vrijeme na svojim plećima – vrijeme koje stoji, ali i vrijeme koje iscjeljuje.Je li to paradoks ženske sudbine u svim epohama koje opisujete i kolika je u tome simbolika one skulpture sklupčane žene, koja putujući kroz vrijeme pronalazi mjesto u rukama junakinja Zere luče?
Lalović: Da, to jeste paradoks ženske sudbine – da u prividnom mirovanju zapravo nose kretanje svijeta. Dok čekaju, žene u Zeri luče zapravo drže vrijeme na svojim plećima: ono ih pritiska, ali ih i oblikuje; ponekad ih usporava, a ponekad ih iscjeljuje. Njihova snaga je u prihvatanju ritma koji im je dat, u sposobnosti da izdrže, sačuvaju i prenesu dalje ono što bi bez njih nestalo.
Skulptura sklupčane žene, koja putuje kroz epohe, simbol je upravo tog nasljeđa. Ona je svjedočanstvo o ženskom trajanju, o postojanosti kroz vjekove, ali i o ranjivosti koja je pretvorena u snagu. Svaka junakinja u knjizi prepoznaje u toj figuri nešto od sebe - svoj bol, svoje ćutanje, svoje nemire, svoj oprost.
Za mene, ta skulptura je oblik molitve – iskonski podsjetnik da se kroz sve epohe žena savija, ali se ne lomi. U njenom savijenom tijelu sažeto je sve: i teret, i smisao vremena, i rana, i iscjeljenje, i hladnoća kamena koji na najmanji dodir toplote dugo isijava.
Ponos koji ne traži svjedoke, izdržljivost koja ne vapi za priznanjem
Analitika: U svim vašim književnim likovima ima dostojanstva u patnju, ali i nečeg gotovo svetog u tišini s kojom je nose. Je li to onaj dio DNK u koji je utkan crnogorski krš - taj ponos, izdržljivost i suzdržana emocija koja govori više od riječi?
Lalović: Vjerujem da jeste. Taj krš, ogoljena zemlja koja traži snagu da bi se na njoj opstalo, utkan je duboko u njih – kao gen, kao pečat. U mojim junacima ima tog ponosa koji ne traži svjedoke, u njima je izdržljivost koja ne vapi za priznanjem. Svoj bol nose dostojanstveno, ne zato što ne osjećaju, već zato što znaju da bi riječ ponekad mogla da razbije ono što ih drži uspravnim.
Tišina u njima nije praznina – to je prostor u kojem se sabira smisao. U toj tišini pulsira sve što nije izrečeno: ljubav, gubitak, sjećanje, praštanje. To je ona vrsta ćutanja koju dobro poznaje ovaj krš – to nije odsustvo glasa, već duboka smislenost rijetka i teško dostižna.
Kad se sudare kamen i more
Analitika: Kritika je u Vašem novom romanu istakla kružnu naraciju mora, zemlje i života ukazujući da ’’Zera luče’’ nosi snažan mediteranski kolorit – miris soli, kamena i masline. I zaista, u Vašoj prozi sudaraju dvije sile – kamen i more, kao postojanost i promjena. Koliko taj spoj oblikujei Vaše junake i Vašu poetiku? Je li upravo taj kontrast srž crnogorskog i mediteranskogsenzibiliteta koji nosi Vaša književnost?
Lalović: Upravo u tom sudaru – između kamena i mora – nastaje ono što mene kao autorku najviše inspiriše. Kamen je za mene simbol postojanosti, korijena, porijekla, onoga što nas drži čvrsto na zemlji. More, s druge strane, nosi promjenu, pokret, neuhvatljivost života. I jedno i drugo su istina o čovjeku s ovih prostora – i o meni samoj.
Moji junaci su rastrzani između ta dva elementa: žele mir i oslonac, ali ih neprestano vuče horizont. Taj kontrast oblikuje njihovu unutrašnju dinamiku, ali i samu strukturu ove priče. Kamen daje snagu da se izdrži, dok more donosi sjećanje i čežnju dalekih zemalja – među njima se rađa ono što zovemo mediteranskom dušom.
Vjerujem da je upravo taj spoj srž crnogorskog i mediteranskog senzibiliteta – u njemu ima i gordosti i blagosti, i ćutanja i šum talasa, i borbe i predaje. Taj kontrast nije sukob, već omamljujući sklad, ravnoteža u kojoj nastaje život, poezija, i ono svijetlo – zera luče – koje tinja i kad sve drugo utihne.
Povjerenje u život najdublji čin hrabrosti
Analitika: Zera luče je, više nego ijedan Vaš roman, priča o povjerenju u život, uprkos lomovima. Kako danas u vremenu globalne nesigurnosti i unutrašnjih potresa čitati i razumjeti to povjerenje? Gdje pronaći svoju zeru luče?
Lalović: Vjerujem da je povjerenje u život najdublji čin hrabrosti. Ono ne znači slijepo prihvatanje svega što nas zadesi, nego sposobnost da, i kad se sve oko nas uruši, pronađemo smisao u nastavku. Zera luče upravo o tome govori – o onom tankom, ali postojanom svijetlu koje preživljava i onda kad sve drugo potone u tamu.
Danas, u vremenu mnogih neizvjesnosti i strahova, to povjerenje postaje gotovo revolucionaran čin. Savremena žena, opterećena brojnim ulogama i očekivanjima, svoju zeru luče pronalazi u trenucima istine sa sobom, baš onda kad se usudi da zastane, da posluša svoje unutrašnje biće i prepozna ono što je stvarno, a ne nametnuto.
Foto: Jelena Čejović-Vukčević
Za mene, ta zera luče jeste vjera u smisao – ne u spoljašnji red, već u unutrašnji poredak koji se obnavlja svaki put kad biramo ljubav, dobrotu i mir, pa makar i u malim gestovima. To je potraga za ravnotežom, saglasaje sa sopstvenim bićem i univerzumom. To svijetlo nije izvan nas, ono je u nama, čeka da ga otkrijemo, baš kao što su to činili i moji junaci.
Čovjeku pripada tajna
Analitika: I kada otkrije tragove oca, Vaša junakinja nastavlja traganje za sobom. Potraga za ocem u romanu je i simbol povratka izvornom korijenu, onome što nadilazi porodične granice i postaje potraga za ličnim identitetom. Kraj romana ostavlja utisak da potraga nije završena. Da li time nagovještavate mogućnost nastavka priče ili simbolički ostavljate prostor čitaocu da sam pronađe svog „oca“, odnosno vlastiti izvor?
Lalović: Kraj romana je, zapravo, namjerno otvoren, jer potraga za sobom nikada nije potpuna, niti konačna. Tragovi oca služe kao metafora za izvornu nit koja povezuje prošlost i sadašnjost, porodično i univerzalno, vidljivo i skriveno u nama. Svako od nas živi mnoge tajne, poput pisma na kraju romana, koji je bio smjernica, nevidljiv putokaz koji su slijedili njegovi potomci, nesvjesni da se njime upravljaju. Da li se išta mijenja ako otkrijemo nečije tajne, ostaje nepoznanica. Možda i treba da tako ostane. Čovjeku pripada tajna.
Na taj način želim ostaviti prostor čitaocu za introspektivno putovanje – da svako sam pronađe svog “oca”, vlastiti izvor, svoj temelj identiteta i smisla. Nastavak priče, u tom smislu, postoji u svakom čitaocu, u njegovoj sposobnosti da traganje učini ličnim, da prepozna i otkrije svijetlo koje vodi ka samom sebi. Roman završava, ali ta svjetlost ostaje da tinja, i svako u njoj može pronaći svoj put.
Umjetnost ima moć da otvori prostor za razumijevanje i promjenu
Analitika: Koliko Vam je važno da se književnost ne doživljava samo kao umjetnost riječi, već kao prostor prepoznavanja, tj. da čitalac, pronalazeći sebe u Vašim junacima, pronađe i sopstvenu zeru luče?
Lalović: To mi je, zapravo, najvažnije. Književnost nikada nisam doživljavala samo kao umijeće oblikovanja riječi, već kao prostor prepoznavanja – ogledalo u kojem svako može ugledati odsjaj sopstvene duše. Ako čitalac, kroz moje junake i njihove sudbine, prepozna svoj bol, svoje dileme, svoje tišine i nade, tada književnost prestaje biti samo tekst, ona postaje most između autora i čovjeka koji traga za odgovorima.
To nikako ne znači da autor treba da se postavi u ulogu sveznalca. On to svakako nije. Dovoljno je da iskreno piše o sopstvenim dilemama, kroz dijaloge junaka razvija sopstvene sukobe i progovara o svemu što prepoznaje kao društveni problem. Kritički stav je temelj umjetničke djelatnosti. U društvima koja ga njeguju, on je pokazatelj napretka. Umjetnost ima moć da otvori prostor za razumijevanje i promjenu i uvijek je konstruktivna. Konstruktivnost je prefiks koji je potvrđuje.
Razlog zbog kojeg sam se osmjelila da pišem jeste želja da ukažem na sve ono što je bezrazložno zanemareno, pogrešno predstavljeno ili iskrivljeno zbog površnosti koja često prevladava u društvu. Svjedoci smo da se njen odraz vidi u mnogim isključivostima, nespremnosti da se prihvati drugačije mišljenje i skučenostima koje sprečavaju ljude da prepoznaju i razumiju ono što ih nadilazi.
Tajna je u rasterećenom umu, spremnom da napreduje. To može samo onaj sa vodiljom u sebi. I to je ono što nazivam - zerom luče.
