Prije neki dan je bilo tačno sedamnaest godina od kako je najveća svjetska pop diva nastupila na plaži Jaz u Budvi. Budvi koja je tada još uvijek bila metropola crnogorskog turizma. Madona je pjevala pred više od 50.000 ljudi, koji su bili svjedoci da je nakon čuvenih Kopakabana, Brajtona i Ibica, i Crna Gora i njena obala postala destinacija navjećih muzičkih zvijezda.
Samo godinu ranije, na istom mjestu, svirali su besmrtni rok prkosi, najveći od svih velikih - The Rolling Stones. U godinama koje će naići, u onu, kako reče Zdravko Krivokapić, spaljenu zemlju, dolazili su The Prodigy, Jamiroquai, David Guetta, Lenny Kravitz...
Prije nekoliko dana, predsjednik Opštine Nikšić je uz sve „vojne” počasti, sa ushićenjem dječaka koji je dobio čokoladu, ugostio Svetlanu Ražnatović – Cecu, srpsku narodnu pjevačicu koja je više puta povezivana sa kriminalnim klanovima i hapšena zbog sumnje da je bila umješana u urotu koja je dovela do atentata na srpskog premijera Zorana Đinđića.
56Samo godinu ranije, na Danima zetskih priganica i meda, u Zeti, Milan Knežević je uspio da dijelom naplatiti sva javna sramoćenja kojima je bio izložen na srpskim televizijama gdje je pokušavao da odbrani lik i djelo voljenog vođe, i kao uzvratni dar od njega je na par sati dobio – Jelenu Karleušu.
Kažem, samo dijelom jer nivo javne sramote koju mora čak i on osjetiti dok sjedi u studiju Happy televizije, pored Šešelja koji spava i voditelja Marića koji besprizorno vrijeđa Crnu Goru i Crnogorce, nije nimalo ekvivalentan nastupu jedne Karleuše. Ali, vođinom poklonu u zube se ne gleda, ako vam je jasna aluzija.
Dakle, sa jedne strane Madona i Stonsi, a sa druge Ceca i Karleuša. „Osvežilo” na svim poljima, na ovom kulturnom bih se usudio reći čak i najviše. Jer, jedini način da učinite trajnu štetu jednom narodu jeste da mu srozate kulturu i obrazovanje, a kada to uradite svo ostalo ruši se samo od sebe – jer ovo su temelji.
Ako je kultura temelj jednog društva, onda je naš temelj pretvoren u mješavinu blata, korupcije i turbo-folka
Još je Alber Kami rekao: Bez kulture i slobode, društvo se pretvara u stado. Još ukoliko je to stado, kao kod nas, kvazi vjerujuće onda propadanju nema kraja. Dok većina bleji pojedinci skidaju kajmak, pa kada se jadan dan svi probude ostriženi i pred čoporom vukova – biće prekasno.
Dodatak ovom trendu kulturocida koji se sprovodi u Crnoj Gori proteklih godina je i jučerašnje Vladino proklamovanje istaknutih kulturnih radnika. Po starom oprobanom sistemu, što bi se reklo – da se Vlasi ne dosjete, i u ovaj izbor su, poput onog za Trinaestojulsku nagradu, ubacili nekoliko istinski istaknutih kulturnih radnika poput: Nikčevića, Bulatovića, Rastodera, Radonjića, ... da bi u taj „koktel“ provukli i one „njihove“ kulturiste.
Pa su se na listi istaknutih našli: dobitnik svih nagrada u Crnoj Gori za proteklih pet godina, harmonikaš Dragan Koprivica, brat od nedostojnog Mićovića – nepristojni Mićović, i na kraju neko ko je sa onim šta mu se desilo u proteklih nekoliko dana postao simbol ove vlasti i ove nezabilježene dekadencije – Naod Zorić.
Da ne bi bilo zabune, ođe ne pišem o njegovoj ličnosti, zaslugama, minulom radu i slično, već o jednom fenomenu koji se desio protekla tri dana, a koji je simbol crnogorske propasti. Naime, Naod Zorić je kao član Savjeta Radio Televizije Crne Gore, u utorak proglašen krivim za zloupotrebu službenog položaja, i osuđen na sedam mjeseci kazne. Da bi, samo dva dana kasnije, u četvrtak Vlada Crne Gore gospodina Zorića proglasila za istaknutog kulturnog radnika. Je(a)dna te ista država ga u dva dana proglašava kriminalcem i istaknutim kulturnim djelatnikom – istaknuti kulturni kriminalac.
Mene sada zanima kako da se ponašaju ovi njegovi prijatelji koji su kod njega krenuli s'bocom da čestitaju izbor za istaknutog kulturnog djelatnika. Da li da tu bocu doma vrnu jer je u međuvremnu postao i kriminalac ili da je ipak kulturno uruče domaćinu? Dilema je prosto matematička – da li je on sada anuliran ili kako se Naodu ide u neode?
I tako, dok se ostatak svijeta utrkuje koje će da ugosti Madonu i Stonse, mi smo, izgleda, pronašli vlastitu formulu kulturne renesanse: pola Cecinog backgraunda, pola Karleušinog umilnog glasa, začinjeno sa „istaknutim“ kulturnim kriminalcem i ponekim harmonikašem za dekor. Ako je kultura temelj jednog društva, onda je naš temelj pretvoren u mješavinu blata, korupcije i turbo-folka.
Ali neka, dok ovce bleje, vuci drže propovjedi, a šarplanici nas žmureći čuvaju, uvijek će se naći poneko da nas podsjeti da se nije dobro isticati.
