Ali, štošta danas nije moguće pouzdano tvrditi. Recimo, jedan moj prijatelj bi danas, siguran sam, pojeo svoj jezik zbog onoga što mi je saopštio 29. avgusta 2020. Dok sam ga uzalud uvjeravao da će teta Božena i družba slagati, prevariti i svojski usrati motku, on je relaksirano odmahivao rukom uz komentar: Da padne, da osvježi! Tvrdio je, pouzdano vrlo.
I bi tako, zaista bi tako. Pade Crna Gora, privremeno dakako, ali pade, a mi umotani u zimske kaftane cvokoćemo zubima i čekamo da završi polarna noć koja traje li traje.
Osvježilo, da se smrzneš! A kada sam ga upitao kako sve to zamišlja ako su se teta Božena i ekipa već obećali đuvegiji Vojvodi i ostalim kapidžijama Srpskog sveta, on je lakonski još jednom odmahnuo uz opasku: Nije to baš tako. I zaista, ne bi baš tako. Bi mnogo gore, crnje i od najcrnjih projekcija onih koji nijesu vjerovali u ruže koje su izlazile iz usta oslobodilaca. Stoga, nikada nemojte pouzdano tvrditi, jer će vas stvarnost demantovati, na ovaj ili onaj način.
Nemojte pouzdano tvrditi ni da će oni koji su slagali mog prijatelja ikada biti pozvani na odgovornost. I da se razumijemo, lahko bismo za sve njihove laži, ali kudikamo je teže oprostiti sve ono što su nam te laži učinile.
Budući da nijesam neko ko u ozbiljnim godinama i dalje vjeruje u Đeda Mraza i njegov silazak niz odžak, ne životarim u iluziji da ćemo se odreći tradicije i da ćemo pamtiti. Nije crnogorska zbilja Serjožino Pismo ženi, u kojoj potonji pjesnik sela sriče: Vi pamtite, vi, naravno, sve pamtite! Ne, ovo nije ni Rjazanska gubernija, ni Konstantinovo, niti Moskva, ovo je prostor koji zaboravlja i u kojem se zaboravlja. Mi zaboravljamo, mi sve, naravno, zaboravljamo. Tako ćemo zaboraviti i sve one koji su izdali, one koji izdaju i one koji će izdati.
Ovo je zemlja selektivnog pamćenja, zemlja kolektivne amnezije. Te će se tako, vrlo vjerovatno, grobari Crne Gore, dok kažeš Aksios, premetnuti u superheroje. Dogodiće se ono što ni u Marvelovom univerzumu nije moguće.
Znate li što je stokholmski sindrom? Rječnici kažu da je to naizgled teško razumljiva pojava zbližavanja, pa čak i specifičnog oblika ljubavi između žrtve i agresora. Između taoca i otmičara. Između poznatog sportskog novinara i onih koji su ga zlostavljali na aerodromu. I onih koji su seirili nad mučnim scenama zlostavljanja. Između možda i najboljeg sportskog novinara i onih koji su se zadovoljno cerekali dok je novinar bio šikaniran, ponižavan i izložen svakojakom nasilju.
Zašto je ovo važno? Zato što ćemo i to zaboraviti. Zato što ćemo zaboraviti sav onaj bijes koji se gomilao u nama dok smo gledali mučne prizore zlostavljanja jednog nemoćnog čovjeka. Svo ono olovo u želucu. Zaboravićemo i svu onu tišinu koja je parala uši. Ali, to je sve zaboravio i sam novinar. Talac. Žrtva.
Zaboravio je da su oni kojima je otrčao u susret i snažno ih zagrlio bili na strani agresora. Da je čovjek koji ga je kupio zbog nekoliko glasnih MRŠ neke ljude poslao u zatvor. Sve je to zaboravio naš novinar.
Zaboravio je da oni koji su ga zlostavljali nijesu završili u podrumima milicije. I da su oni koje danas zove „nikad boljom ekipom novinara“ bili saučesnici u agresiji, ili u najboljem slučaju ˗ oni koji ćute.
Eto, takav vam je taj Stokholm. Nego, koliko košta jedan novinar?
