Zaključak da je kompromitovano rangiranje što ga sprovode „Reporteri bez granica“ jeste, dakle, očigledno utemeljen, ali je za suštinu problema sa crnogorskom medijskom scenom gotovo nebitan. Kažem – očigledno, pošto i površan pogled na našu zbilju pokazuje da je kvalitet novinarstva metastazirani kancer cijelog društva, a da bi se slobodom govora primarno trebalo baviti iz ugla njene zloupotrebe.
Na opšta mjesta i trivijalnosti, tipa - „slobode nikad dovoljno“ ne bih trošio ni vaše, ni svoje vrijeme. Na toj koski, očito, još ima mesa (čitaj-grantova) pa neka njeno glodanje nastave razmnoženi „učitelji novinarstva“ i „medijski eksperti“. Uz opasku da se ta navalentna skupina dijeli na one koji nikad nijesu napisali tekst i one koji jesu, ali ni sami ne mogu da se sjete nijednoga. Ipak, njihov je nepostojeći trag u crnogorskom novinarstvu obrnuto proporcionalan značaju koji imaju za današnju medijsku scenu ...zakleli bi se, ne samo, oni.
Kvantitet nije prešao u kvalitet
Pad kvaliteta novinarstva posljedica je više faktora, a izvorni je jedan: eksplozija broja medijskih kuća u posljednjih četvrt vijeka učinila je da se u novinare prometnu odredi osoba bez znanja i vještina, neophodnih da se ovaj zahtjevan posao radi valjano. Na prelazu dva vijeka iz Brisela je ka Podgorici odapeta sintagma „medijski pluralizam“, a Vlada i Agencija za elektronske medije odmah su pogođenost u srce manifestovali euforično: štancovanjem dozvola za preko stotinu elektronskih glasila!
Na, izvinite ako je neskromno, moja tadašnja upozorenja da nam za „medijski pluralizam“ nijesu potrebne „podrumske“ televizije i na desetine radio stanica za koje je studentski razglas BBC, odgovoreno mi je preko naslovnice jednog „nezavisnog“ dnevnika: zabranićemo i pticama da cvrkuću, da se čuje samo Antena M.
Ok, željeli ste – dobili ste. Gomilu neodrživih medijskih patuljaka koji su egzistirali taman koliko su gazadama predstavljali zabavan hobi. Zatim, grupu onih čiji su vlasnici uspjeli da svoje glasilo pretvore u izvor novca i političkog uticaja, prodajući uređivačku politiku i dvaput dnevno, ako je ponuda prava. I, mnogo je reći grupicu onih koji su ostali lojalni novinarstvu i Crnoj Gori.
Zakonomjeran nusproizvod takve politike i njenih efekata su stotine nedovoljno dobrih, egzistencijalno ugroženih novinara, koji ćute i rade što im gazda, preko urednika, naredi. (Pa, ako je tema sloboda medija, onda je odnos vlasnik-urednik- novinar presudan za njeno pošteno sagledavanje, i baš nikako se ne smije svesti na glasila čiji je osnivač i finansijer država.) E, iz takvoga novinarskoga miljea mora izaći rijeka „medijskih splačina“ (prof. dr Sergej Lukač), čiji zadah ne može da rastjera ono što urade pravi novinari, kojih, dakako i itekako, u Crnoj Gori ima.
Zaraza sa društvenih mreža
Tradicionalni mediji osjetili su se ugroženim zbog najezde društvenih mreža, a mnogi su odlučili da spas potraže u prihvatanju jezika i, uopšte, obrazaca koji dominiraju u tom novom svijetu međuljudske komunikacije. Tako se na novinarstvo problematičnog pristupa principu istine, tačnosti i dobronamjernosti, nakalemila antiestetika primitivaca, pisanje ad hominem, bez poštovanja ljudskog dostojanstva i ostalih, činilo se, osvojenih normi javnog diskursa. (Insistiranje na privatnom karakteru fejsbuk profila i, sljedstveno, nepotpadanju pod pravila javnog oglašavanja, samo je pouzdan signal kako vlasnik ima svijest da piše svinjarije, ali nema karakter da to ne radi. Nema čojstvo, u prevodu na crnogorski.)
Danas imate paradoksalnu situaciju: za mnoge novinare prije čujete po njihovim bljuvotinama na socijalnim mrežama! Neostvarenost u profesiji od mnogih je novinara napravila frustrirane fejsbuk snajperiste, u težim slučajevima čak i poluporno zvijezde, na sramotu i kuća u kojima su zaposleni. Upravo su takvi idealni za (zlo)upotrebu u propagandnim operacijama zaštite lika i djela nosilaca ideoloških, velikodržavnih projekata, kakav je, recimo Amfilohije Radović. Kad shvate da su potrošna roba, obično bude kasno.
Iako istraživanja pokazuju nizak stepen povjerenja u društvene mreže kao izvor informacija, njihov toksični uticaj na tradicionalne medije i društvo ni u tom segmentu ne treba potcijeniti. Bilo bi jako korisno uraditi studiju o povjerenju građana u vijesti što ih elektronska glasila i štampa preuzima sa mreža? No, problem će biti riješen tek kad govor mržnje bude sankcionisan i na Facebook-u i twitter-u.
Nedovoljno zrela javnost
Crnogorska javnost je iz hladne vode nadgledanog novinarstva u socijalizmu, bukvalno uskočila u ključali kazan „medijskog pluralizma“ pod kojim vatru raspaljuje neodgovornost za javnu riječ. Izvan je diskusije da je građanima Crne Gore danas dostupnija informacija, nego što je bila u vrijeme postojanja samo tri uticajna glasila: radija i televizije Titograd i Pobjede. Danas, međutim, do istine dolaze prosijavanjem i tumaranjem kroz lavirint od lažnih vijesti i propagandih sadržaja.
Sazrijevanje javnog mnjenja, neočekivano, usporili su oni koji ulažu silan novac i energiju u popravljanje medijskog ambijenta – EU i neke njene članice, posebno aktivne u toj oblasti. Medijske politike Brisela dosad su bile nepogrešivo promašene i odavno su dio problema, a ne rješenja „izazova“ na crnogorskoj medijskoj sceni. Pisao sam o tome i previše – kako su u Briselu birali partnere i na šta su spiskali milione, tako nam je i novinarstvo napredovalo. A, istovjetna ocjena važi i za drugog velikog aktera u toj priči - Ambasadu SAD.
Upravo je taj, katastrofalan izbor najgorih u branši, doprinio, možda i presudno, da golem dio crnogorske javnosti još uvijek ne razlikuje novinarstvo od propagande. A i kako bi konzumenti uhvatili tako „suptilan“ momenat, kad su i mentori, fokusirani na činjenicu o trideset godina nesmjenjivoj vlasti, zaboravili da nije posao medija da dovode i smjenjuju vlast, nego da građanima pruže istinite informacije, na osnovu kojih će oni odlučiti koga da glasaju. U principu.
Agenture
Medijska politika Brisela armirala je i već postavljene temelje za dvostruke aršine u čitanju dešavanja na crnogorskoj medijskoj sceni. Neupućeni bi, tako, morao pomisliti da postoje različiti novinarski standardi, različiti Kodeksi, jedni za privatna glasila, drugi za Javni servis. Iz već ofucane poštapalice kako je to kuća „koju plaćaju svi građani“ niklo je, kao prirodno i neupitno, pravo svake tuke koja se dohvati pera i mikrofona da secira program RTCG i pljucka po njemu. Tradicionalno crnogorski, perjanice u tom sportu su oni koje bi vlastito ogledalo moralo da prebaci na „mute“.
Tako se, čak i za visoke standarde ovdašnjeg licemjerja teško, bez začepljenog nosa, suočiti sa sičijavim nalazima samoproglašenih „eksperata“ koji na svojem portalčiću objavljuju tekstove „kolumniste“-fašiste. Prenesene sa „portala“-štenare, na kojem, tvrde očevici, kao da su svi tekstovi nastali usred šume u vedroj noći punog mjeseca...
Ovaj slučaj je mostić za još jedan segment u priči o „crnogorskim“ medijima. To su otvorene strane agenture zapakovane i(li) (ne)registrovane kao televizije, portali i radio stanice. Novinarstvo je tu, zapravo forma, alibi, pravni osnov postojanja, a stvarno su to propagandni centri za izazivanje haosa u društvu i rušenje države, za račun finansijera. No, dok država ima razlog da to smeće toleriše, ja nemam potrebu da na njih potrošim više ni slovo. Tačka. Zapravo, još samo jauk što pored živog Kesića i one sjajne Srbije - talentovane, pametne, duhovite i lijepe – iz „24 minuta“ nas zapadne ova pandemonijumska verzija svega najgorega što ta država ima.
Zaključak
Dan slobode medija ne bi trebalo da bude posebno upozorenje državi na očigledno, na ono o čemu bi morala da misli svakodnevno: do pravosnažne sudske presude za ubistvo Duška Jovanovića i napade na novinare, tema novinarskih sloboda imaće visoku manipulativnu upotrebljivost i marginalizovaće suštinsku – kvalitet novinarstva u Crnoj Gori.
Kad se na te slučajeve stavi tačka, kreatori medijske politike u Briselu i Vašingtonu imaće problem da, kao dosad, novinarski kriterij svedu na količinu optužbi na račun vlasti. Takvom simplifikacijom i uvredljivom edukcijom jednog iuzetnog posla samo pokazuju da im u Crnoj Gori nije stalo do novinarstva, nego do njegove političke instrumentalizacije, pošto svoje „klijente“ uglavnom tjeraju da rade ono što preziru kod medija u svojim državama.
Dan slobode medija mogao bi da bude dobar povod Aivu Oravu, Mariz Davije, Džudi Rajzing Ranke, njihovim šefovima i njihovom stafu, da se prisjete kako je novinarstvo isti posao u privatnim i državnim medijskim kućama. I da novinari ne bi smjeli po tom, a ni po bilo kom, osnovu da budu tretirani različito - kao više ili manje vrijedni. I da za iste stvari ne smiju čas da vrište, čas da ćute.
A, pogotovo taj princip mora da važi za institucije države Crne Gore. Jasna pravila, regularna tržišna utakmica i nova, dok još nije kasno, zakonska rješenja koja će spriječiti da cijela medijska scena, a preko nje i kompletno crnogorsko društvo, postane nalik jednom ćošku skupštinske sale i sa njim povezanim glasilima.
Prije nego postanemo onakvi kakvi nikada nijesmo bili – narod u kojem riječ ne znači ništa.
