Sve se mijenja i sve prolazi, teku vode i rastaču kamenje, samo ludilo ljudsko ne prolazi. Ono samo mijenja boje: čas je blijedo od bola i straha, čas crveno od krvi i stida, na kraju biće zeleno od trave po grobovima. (M. Lalić, Hajka)
Davno je bilo, a često mi se učini kao da to bijaše još juče, kada sam se pitao koja li je to i kakva muka koja čovjeka naćera da piše. Psiholozi se glože oko toga da li je to još jedan vid prikrivenih mazohističkih poriva ili pokušaj da se mistificira sujeta u svojoj, moguće, i najgoroj formi.
Danas se traže neke ostavke nekih ne baš bitnih ljudi, ali oni koji su bitniji misle da se to može ignorisati
Ovih dana u kojima me događaji zatiču nespremnog, obrušavajući se na mene kao neke davne oluje, vraćajući se da udare novom snagom, a ja im se nalazim na meti. Ne želim reći da se plašim pošljedica, jer sam svojim poznim godinama pravo na strah izgubio, ali još uvijek bar nastojim da istrajavam...
Znam odavno sam izgubio, kao i mnoge generacije prije i poslije mene, mladalačke iluzije da mogu promijeniti svijet, da bi to atrofiralo u varljivu i neostvarivu nadu da svijet, ovakav kakav je neće promijeniti mene.
Dugo već pokušavam da pobjegnem zavaravajući se zaludnjom nadom – da je tamo neđe bolje. Zapravo možda bi i moglo da bude, kad sve ovo odavde ne bih nosio sa sobom. Dok po ko zna koji put za teških nesanica bolno me opominju imena cetinjskih žrtava, utoliko bolnije što su one za neke obezljuđene tipove tek samo statistika, da bi postala krinka za vlastitu nesposobnost.
Niđe to ne dođe do izražaja kao kad nadležni pokušavaju da izjavama koje ih još dodatno diskredituju, žele da se proglase nenadležnim.
Ovih dana širom Crne Gore u mnogim gradovima, ljudi ustaju i bune se... Moguće da to vladajućoj nomenklaturi ne izgleda ni dovoljno brojno niti dovoljno glasno, možda sa svojih vladajućih visina još ne vide niti čuju ono što im prijeti... Danas se traže neke ostavke nekih ne baš bitnih ljudi, ali oni koji su bitniji misle da se to može ignorisati.
Odavno je prošlo vrijeme kad smo se smijali i rugali onima za koje je mjesto bilo rezervisano u magarećim klupama. Moguće da mi je nepoznato da su i te klupe promijenile imena i da su danas postale klupe za školovanje elita... Govore mi neki prijatelji da su te KLUPE čak i dizajnirane drugačije, te da nalikuju na fotelje.
Tako i treba, da se đeca na vrijeme naviknu, da im odrastanje ne bi, ne daj Bože, skrenulo u neki krivi smjer, a ovovremeni svijet je pun stranputica, a jednaod njih je i da mladi, daleko bilo, krenu da studiraju. Treba priznati da je to češće pošljedica pogrešnog kućnog odgoja, nego što je propust vaspitno-obrazovnog sistema.
U svakom slučaju, za te mlade ljude otvoren je zadovoljavajući broj sportskih kladionica, kockarnica, zaglupljujućih igraonica i sličnih sadržaja, čim se uključi mobitel... Obećavajuća upozorenja da su takvi sadržaji zabranjeni za mlađe od osamnaest godina, samo uvećavaju privlačnost fenomenom zabranjenog voća.
U principu, establišmenti ne bi imali ništa ni protiv studenata, pod uslovom da se oni bave svojim poslom... Evo, čak im plaćaju i profesore, umjesto da se budući akademski građani malo potrude pa da kupe diplome.
Ovako počinju da veoma opasno misle svojom glavom, a to je već uvod u subordinaciju, a od tog stanja do subverzivnosti, priznaćete, nije daleko. Sve ovo što se dešava u susjednoj i ne baš prijateljskoj Srbiji, pošljedicaje nekontrolisanog broja studenata, umjesto da se to na vrijeme svelo na razumniu mjeru.
Ne samo da se ti mladi, uglavnom pogrešno vaspitavani ljudi, dižu na bunu protiv svoje države, najbolje međusvim državama na svijetu, o čemu njena vlast vodi urednu statistiku, već to, gle čuda, hoće da prenesu na okruženje. Prva im je na meti Crna Gora, ta stara srpska država, u kojoj, gle čuda, još uvijek postoje nekakve zastarjele strukture koje još ne shvaćaju veličanstvenost projekta SRPSKOG SVETA.
U principu, establišmenti ne bi imali ništa ni protiv studenata, pod uslovom da se oni bave svojim poslom
Izađoše mladi ljudi na ulice, ali za divno čudo ne žele da budu uličari, već hoće da se pitaju. Misle da to tako može, da se može preko noći rušiti vlast, tako skupo plaćena, a đe je trebalo i POKRADENA. Neki dan reče jedan hvale vrijedan ministar da je ovakvo ponašanje studenata logično ishodište jednog neuspjelog OGLEDNOG EKSPERIMENTA.
Gospodine minister, dozvolite nam da vršimo OGLEDE, ali nas, tako vam Boga, poštedite EKSPERIMENATA inače ćemo mnogo lakše podnijeti i OPITE ili čak i POKUSE...
Nego vrijeme je da se uozbiljimo, kako ja koji pišem tako i vi koji čitate... Moramo se vratiti zdravom razumu i shvatiti da je kockarski porok ipak stvar pojedinca, a kad neko počne da se kocka državnim parama, nezajažljivost raste eksponencijalno...
Veoma brzo se ulazi u zonu kockanja na dug, a odatle do svih vrsta kriminalnih djelatnosti – priznaćete, nije daleko. KRAVA MUZARA ili narodskije – država, ipak mora da se hrani, a možda i ne mora, što je ne puštiti da ugine...
No, neće dati studenti, jer tako je to kad im se dopušti da, ionako dokoni, previše misle...
Nego nešto se prisjetih, jedna vremešna prijateljica koja strasno konzumira Treće oko, Zonu sumraka i slične sadržaje, upozorava me da je svijet koji poznajemo pred krajem.
Neodređeno klimam glavom kao da joj vjerujem, a ne usuđujem se da joj kažem da su moje prognoze mnogo mračnije, ašto je još žalosnije utemeljene na mnogo egzaktnijim dokazima. ALEA IACTA EST ili u prevodu KOCKA JE BAČENA uzviknuo je Gaj Julije Cezar, prelazeći rijeku Rubikon i ne sluteći da će se svijet kroz nekih tričavih dvije hiljade godina pretvoriti u džinovsku kockarnicu.
(Autor je pisac)
