
Fascinacija Mediteranom kod nekih od nas kontinentalaca, rođenih pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog vijeka, počinjala bi veoma rano, u prvim godinama djetinjstva, tokom onih svečanih, ekstatičnih ljetnjih dana u kojima smo upoznavali more… Na nekoj od obala Jadrana. Vođeni drugačijim mirisima, ukusima, bojama, suncem i solju koja je bila svuda oko nas i na našim kožama upoznavali smo i divili se jednoj drugačijoj kulturi (iako tada nijesmo znali šta sve ta ,,drugost“ znači), drugačijim iako razumljivim jezicima, usidrenim barkama i brodovima, i onim nezaboravnim osjećajem koji je u nama izazivao prvi susret sa zvjezdanim nebom i morem noću, onda kada se spajaju u jedno.
Vremenom, naučili smo ne samo da djetinje nepogrešivim čulima uživamo u moru nego da ga uz nesumnjivu i jasnu ljubav – poštujemo. Taj drugi, čudni, blistavo aromatični svijet. Naše besprekorne djetinje relacije prema Mediteranu i moru, možda i nepovratno, razrušile su potom slike opsade Dubrovnika, oskrnavljene fasade kuća starih pomoraca u Kotoru, na kojima je tih devedesetih, s posebnom strašću ispisivano Ovo je Srbija. I od tada, više im se nikada nismo nedužno vraćali.
Neki su se, ipak, lakše izborili sa zaboravom, jednako kao i sa odsustvom fascinacije. Ili je to zapravo bilo prisustvo neke druge, one sa osvajačkim predznakom. Neke slike sa Jadrana ovog ljeta bile su posebno opore i bizarne. Među njima su se našli prase na ražnju koje je grupa raspojasanih ljudi unosila u more ne bi li ga ,,ravnomjerno osolila“, jedan tepih koji je zalutao negdje na pijesku između peškira i ležaljki, jedan trosjed postavljen uz ivicu mora, punjene paprike u plažnom prtljagu, kao i euforično pjevanje, u improvizovanom kolu u plićaku uz podignuta tri prsta, sada već poznatih stihova: Veseli se srpski rode.
Šta se zapravo dogodilo? Teorijski gledano, svaki put kada dođemo u dodir sa drugim kulturama, ukoliko želimo da taj susret bude neopterećen predrasudnim ili asimilatorskim namjerama, ,,svjesno isključivanje automatskog uticaja vlastite kulture postaje neophodno“, a ova svjesnost podrazumijeva, kako to formulišu Dejvid Tomas i Ker Ikson u svojoj studiji Kulturna inteligencija ,,obraćanje pažnje na kontekst i odbacivanje krute isprogramiranosti uma“. Svjesnost o drugačijem kontekstu, drugoj kulturi i običajima ne zahtijeva da zaboravimo ko smo, nego da usredsredimo pažnju na to - gdje smo. Da postanemo svjesni razlika i da poštujemo to različito.
Vjerovatno je upravo ovo programiranje umova dovelo do toga da se ovog ljeta na crnogorskim plažama pojave i oni koji smatraju da je ponovo osvojena, ,,morskim putem“. Tokom avgusta, već skoro na marginama ljeta, gledajući ove prizore zapisala sam: Varvari mrze more. Nekako im je uvijek izmicalo…
I tako, do sljedećeg ljeta, kada nas, po svemu sudeći, ponovo čeka suočavanje sa pitanjem - ko su, zapravo, varvari? I gdje su porijeklo i kraj tog tinjajućeg, zavojevačkog, bijesa?
Komentari (8)
Samo znate da skrabate,sto ne krecete,necete nikad ,jer ste svi rodjeni operisani u glavu!!!
Lako je Sloveniji da bude srecna drzava kad se ne granici sa opancarima.
Svaka cast Gospodjo! Respekt!
Oceli se sa traktorima vratiti
Latinica se jos uvijek uci tek u trecem razredu? Za neke nedostizno!
Pa varvari su Opancari sa Karpatski spilja.
Trebalo bi povechati broj sadnica VRBA po cijeloj Crnoj Gori.
Svetosavci mrze vodu, jer kad se okupas nije to to