Danas je godina dana od tragedije u Novom Sadu, dana kada je nasilno ugašeno šesnaest nevinih života. To je ujedno i godina dana građanskih protesta, u kojima ljudi traže pravdu za žrtve, transparentnu istragu i pronalaženje odgovornih.
Ovim putem želim da iskažem poštovanje građanima Srbije, na njihovoj istrajnosti u borbi za istinu i pravdu, za svoje stradale sugrađane. Pokazali su nevjerovatan demokratski kapacitet, građansku hrabrost i svijest.
Simbolično je što pišem baš danas, jer je povod za ovo obraćanje niz nedavnih događaja koji su potresli Crnu Goru. Tekst o tim događajima pripremio sam već prvog dana, ali sam odlučio da ga ne objavim, poučen iskustvom, sumnjajući u istinitost informacija koje dolaze i od državnih institucija i od medija. Pokazalo se da je to bila ispravna odluka.
18Zašto je, dakle, simbolično što pišem danas?
Zato što su, za razliku od građana Srbije koji protestuju iz uzvišenog motiva, zbog borbe za pravdu, građani, tačnije huligani, u Crnoj Gori ovih dana izašli na ulice ne da traže istinu, već da iskažu mržnju prema jednom narodu, koristeći i najmanji povod.
Ksenofobne poruke razularene rulje pratile su zlokobne scene šutnje državnih institucija, odlaganja objave informacija o incidentu i ishitrenih odluka samog premijera.
Povod za proteste bila je informacija da su državljani Turske pokušali ubistvo jednog našeg sugrađanina. Nakon brojnih peripetija i kulminacije događaja, uslijedio je zaokret, ispostavilo se da u ranjavanju našeg sugrađanina nije učestvovao nijedan državljanin Turske. Ipak, sudeći po brzini promjene okolnosti, ne čini se da ćemo uskoro vidjeti i konačan rasplet.
Kvalifikacija krivičnog djela promijenjena je, iz pokušaja ubistva u ranjavanje. Zvanična informacija Uprave policije glasi da su vinovnici državljani Azerbejdžana, a ne Turske. Ali šteta je već načinjena.
Premijer je iste noći, ne čekajući utvrđivanje činjenica, promptno objavio na društvenim mrežama: „Uvodimo vize državljanima Turske“. Time je dodatno targetirao taj narod i otvorio vrata ksenofobiji i progonu turskih državljana od strane huligana, onih kojima je nasilje modus operandi.
Danas su to bili Turci, ali nema sumnje da bi se, po istom obrascu, odazvali i protiv drugih naroda, povoda ili događaja.
Najbolnije su, ipak, bile scene postrojavanja državljana Turske od strane Uprave policije, radi dodvoravanja huliganima. Ispostavlja se, nepravedno i bez razloga. To je učinjeno od strane organa koji je dužan da zna, i da prije svega štiti, a ne da maltretira građane Crne Gore i strane državljane koji ovdje borave.
Ne želeći da dolivam ulje na vatru, i pokušavajući da prethodne događaje shvatim kao „kontrolisanu štetu“, neću ulaziti u detalje. Želim samo da postavim dva pitanja:
- Da li smo mi, uz ovakve institucije, uopšte bezbjedni?
- Postoji li u Crnoj Gori makar mrvica građanske hrabrosti koja bi ljude okupila oko borbe za pravdu, demokratiju i civilizacijske vrijednosti?
U državi u kojoj su se djeca nekada vaspitavala na Primjerima čojstva i junaštva Marka Miljanova, danas, nažalost, ne vidim ni čojstva, ni junaštva.
(Autor je jedan od osnivača Bošnjačkog demokratskog pokreta)
