Prvi slučaj bio je prije desetak godina u predmetu gdje je zaposleni izjavio prigovor na rang listu stambene komisije. Ne bi bilo ništa sporno da zaposleni preduzima mjere za zaštitu svojih prava, ali u konkretnom slučaju treba znati da je ta osoba bila na prvom mjestu rang liste za dodjelu stambenog kredita.
Drugi slučaj je podnijeta inicijativa Ustavnom sudu Crne Gore za ocjenu ustavnosti odredbe člana 12 Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica od strane četiri poslanika/ce Skupštine Crne Gore.
Podnošenjem inicijative kako se navodi ispunili su obećanje prije usvajanja zakona da će, kad izmjene budu usvojene, njih dati na provjeru ustavnosti. U tekstu se dalje navodi da je svako fizičko i pravno lice dužno da poštuje kulturna dobra drugih, a pravo na pristup kulturnim dobrima može se ograničiti samo radi zaštite pravnog interesa i prava i sloboda drugih.
Dalje se ističe da je država dužna da štiti kulturna dobra, a što je razrađeno normama Zakona o zaštiti kulturnih dobara.
Postavljaju pitanje da li odredba člana 12 predstavlja dovoljnu garanciju za zaštitu Ustavom Crne Gore propisanih članova 77 i 78. Na kraju se kaže da je cilj ove inicijative da se potvrdi da je imovina države zaštićena i da niko neće i ne može odnijeti i otuđiti nešto što pripada državi, te da potpuno mirne savjesti podnose inicijativu za ocjenu ustavnosti, jer su sigurni u kvalitet Zakona i da nema ništa što bi ovu državu i vjernike ugrozilo.
Izmijenjeni član 12 Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica zbog kojeg je podnijeta inicijativa glasi: U slučajevima premiještanja, iznošenja iz države, ili otuđenja dobara koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore, a na kojima pravo svojine ima vjerska zajednica primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita kulturnih dobara. Prije Izmjena i dopuna zakona član 12 Zakona o slobodi vjeroispovijesti je glasio: Dobra koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore, a na kojima pravo svojine ili korišćenja ima vjerska zajednica, ne mogu se otuđiti, premještati ili iznijeti iz države bez saglasnosti vlade.
Za ukazati je da je populističko djelovanje samo po sebi dozvoljeno, poželjno i prijemčivo za izvjestan period. Međutim, u populističkim društvima u sukobu struke i populizma uvijek strada struka, što se desilo i u konkretnom slučaju. Odmah da ukažem da je inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 12 klasičan primjer manipulacije i zloupotrebe prava.
Naime, citirani član 12 Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2019. godine je bio u skladu sa međunarodnim standardima i nije protivan Mišljenju Venecijanske komisije iz juna 2019. godine. Naime, niti jednom jedinom rečenicom, odredbom, paragrafom Venecijanska komisija nije dovela u pitanje član 12. Postavlja se neizbježno pitanje zašto je onda vršena intervencija na članu 12.
Odgovor je jednostavan. Ni član 12 iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2019. godine, niti izmijenjeni član 12 po Izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2021. godine ne utiču na duh i smisao zakona.
Izmjena člana 12 je samo forma, igra riječi i ništa više. N avedenom izmjenom člana 12 i još nekoliko članova želi se zamagliti suština, a to je da se izmjenama zakona eliminišu odredbe člana 62, 63 i 64. U pitanju su odredbe koje se odnose na utvrđivanje svojinskih prava na objektima, oko kojih je sva suština navedenih izmjena zakona. Zato je izmjena člana 12 i još nekoliko bila dobar dekor da se preformulacijom norme stvori neophodnost intervencije na postojećem zakonu.
NIJESU NI POMINJALI SPORNI ČLAN
Kako onda objasniti ovu inicijativu i obrazloženje dato uz nju? Da budem tačan i precizan, dozvoljeno je bilo kojem fizičkom i pravnom licu podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti bilo kojeg člana važećih zakona Crne Gore. Što bi se desilo u radu Ustavnog suda da se nakon ovakve inicijative svakodnevno podnose inicijative za ocjenu ustavnosti pojedinih članova važećih zakona.
Na primjer, moje je pravo da podnesem sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 77 Porodičnog zakona koji glasi: „Roditelji imaju pravo i dužnost da sa djecom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi povjerenju i uzajamnom poštovanju i da dijete usmjeravaju ka usvakjanju onih vrijednosti koje imaju univerzalni karakter (vidi li bilo ko razuman u ovoj zemlji bilo što sporno u ovoj odredbi). Isto tako mogao bih podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 4 Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenju i pravnom položaju vjerskih zajednica koji glsi Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da postupajući po sopstvenoj savjesti sam ili u zajednici sa drugim, javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedima, običajima, obredem ili na drugi način …
Ni u ovom članu niko razuman ne može naći ništa sporno. Ova dva primjera ukazuju da pored prava na pokretanje inicijative, postoji obaveza da se ne vrši zloupotreba prava i to u situacijama kada je nešto nesporno, opštepoznato, univerzalno, u skladu sa međunarodnim pravima i sl.
Dalje, član 12 i ranijeg i važećeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti u argumentovanoj raspravi niko nije pomenuo niti doveo u pitanje. Međutim, u slučaju da odluka Ustavnog suda po ovoj inicijativi bude da navedeni član nije u suprotnosti sa Ustavom (što je sasvim realno očekivati), podnosioci inicijative imaće priliku da laičkoj javnosti Crne Gore pokažu da su bili u pravu što su u Skupštini Crne Gore glasali za Izmjene i dopune ovog zakona.
Dakle, ocjenom ustavnosti jednog jedinog člana Zakona o izjmenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica koji nije sporan želi se stvoriti slika o ustavnosti cjelokupnog Zakona o izjmenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
Da je u pitanju iskrena namjera bez doze populizma i manipulacija, bilo bi za respekt i poštovanje da je podnijeta inicijativa za ocjenu ustavnosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti iz 2019. godine i da se zastalo sa glasanjem o Izmjenama i dopunama zakona dok Ustavni sud odluči o ustavnosti tada važećeg zakona.
Međutim, pod oznakom hitno i po hitnom postupku realizovanje u Skupštini Crne Gore zahtjev i obaveza prema SPC da se ozakoni protivpravni nezakoniti način sticanja svojine na vjerskim objektima na način što će se donijeti izmjene i dopune tog zakona.
Uostalom, odmah nakon podnošenja predmetne inicijative za ocjenu ustavnosti člana 12 Zakona o slobodi vjeroispovije sti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica imamo izjave dva visokorangirana državna funkcionera da su sve vjerske zajednice dovedene u ravnopravan položaj i da je tu stavljena tačka i druga izjava da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti neoboriv.
NEDOUMICE TREBA RIJEŠITI
Ono što zabrinjava sada i prilikom predlaganja Izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica jesu data obrazloženja. Mogu li se zakonima logike objasniti navodi podnosioca inicijative da se podnošenjem inicijative za ocjenu ustavnosti ispunjava obaveza data prilikom usvajanja izmjena zakona. Valjda su se sve nedoumice prilikom glasanja mogle riješiti na način što će se podnijeti prvo inicijativa za ocjenu ustavnosti važećeg zakona, pa tek onda razmišljati o izmjenama i dopunama tog zakona.
Kao drugi razlog za podnošenje inicijative je i obaveza da se poštuju kulturna dobra drugih. Da li je podnosiocima inicijative poznato da su kulturna dobra jednog naroda i jedne države, bez valjanog pravnog osnova upisana na drugu crkvu strane države i tu državu. Kad podnosioci inicijative ističu da je cilj da se potvrdi da je imovina Države Crne Gore zaštićena, očigledno nijesu svjesni što govore ako se zna da član 12 reguliše imovinu koja je vlasništvo vjerske zajednice, a ne Države, te da se otuđenje i iznošenje kulturnih dobara štiti odredbama članova 52-56 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, a ne odredbama Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Govoreći jezikom činjenica i snagom argumenata nameće se utisak da bi jedino moguća sudbina ove inicijative mogla biti da Ustavni sud Crne Gore shodno shodno članu 37, stav 1, tačka 5 Zakona o ustavnom sudu ODBACITI INICIJATIVU ZBOG ZLOUPOTREBE PRAVA I OČIGLEDNE NEOSNOVANOSTI.
N a kraju da ukažem da ovaj moj tekst nije za dnevno-političku upotrebu, već je sačinjen iz razloga da buduće generacije imaju dokaz što je, kako i ko, u određenom vremenu odlučivao o vjerskim objektima, vjerskoj imovini, jednakosti i ravnopravnosti vjerskih organizacija, vjerskim slobodama, te da u miru i konstruktivno sprovodeći principe međunarodnih standarda vrate Državi Crnoj Gori pravo svojine na vjerskim objektima i da se uspostavi ravnopravan pravni tretman svih vjerskih zajednica.
SPC protivpravno postala vlasnik imovine
Da podsjetim javnost Crne Gore da postoji osnovana sumnja da je SPC protivpravno postala nosilac prava svojine na 80% vjerskih pravoslavnih objekata, te da je 80% tih objekata devastirano i degradirano izgubili su spomenička svojstva prvenstveno nezakonitim intervenicija u građenju i freskopisanju. Da je iskrena namjera podnosilaca da se zaštiti pravo Države Crne Gore mogli su pogledati Izvještaje Vlade Crne Gore iz 2000, 2004. i 2014. o stanju kultutne baštine i pozvati se na odredbe domaćeg i međunarodnog spomeničkog prava, prvenstveno Granadske konvencije (konvencije o zaštiti nasljeđa arhitekture) i tražiti povraćaj u pređašnje stanje.
