Šta je to u svijesti i karakteru tih ljudi da su ovako potkupljivi da zaboravljaju ko su, odakle su i kome pripadaju? A mi da se podsjetimo kako je to Miloš Obrenović naveče našao Crnogorca da za šaku groša onako svirepo ubije Karađorđa? Kako se to opet nađe Crnogorac Puniša Račić da u ime srpstva u Narodnoj skupštini ubije hrvatskog poslanika Radića? Kako to tako zdušno 1918. alatnuše neki Crnogorci da u saradnji sa srpskom soldatetskom i okupacionim snagama sruše kralja Nikolu i satru Crnu Goru i sve što je crnogorsko?
Za koje se to pare Daković i skupina školaraca upregoše u kolo Nikole Pašića, osvjedočenog mrzitelja Crne Gore i dinastije Petrović Njegoš, da sa toliko žara potru Cmu Goru kao da im je bila krvnički neprijatelj, a ne domovina koja ih je odgajila i poslala na školovanje, da se kao učeni ljudi vrate i pomognu svojoj zemlji da se uzdiže i razvija?
Kako to da Andrija Radović u najtežim trenucima za Crnu Goru (jedno vrijeme predsjednik crnogorske Vlade) za 100.000 dinara u zlatu prevjeri i izda državu i kralja Nikolu koji mu je toliko dobroga u životu učinio? Kako razumjeti kako se eto baš dva svojevremeno uzorna Crnogorca Slobodan Milošević i Radovan Karadžić nađoše da se tako zdušno upregnu u kolo srpskog velikonacionalizma i da se upravo pod njihovom rukom izvrši toliko zločinstava, pohara i razora da je to osudio čitav napredni svijet, a da oni, gle čuda neviđenog na sudu, ni da trepnu, izjaviše da se ne osjećaju krivima.
Svaki čovjek, ako je čovjek, osjećaće se krivim ako nepažnjom povrijedi pješaka na ulici, a oni za toliko žrtava, čak nevinih žena i djece, toliko silnih razorenih domova, za razaranje Vukovara i Dubrovnika, za Srebrenicu i višegodišnju opsadu Sarajeva sa nečuvenim patnjama naroda oni, eto, nijesu krivi. Može li podanička zaluđenost srpstvom ičim to da opravda?
Moramo se upitati šta se to danas događa sa Crnogorcima u Srbiji, da između dva posljednja popisa od 130.000 ostane samo 37.000 Crnogoraca i to uglavnom u nekoliko vojvođanskih opština. Kako to tako lako promijeniše crkvu i naciju iz velikog straha ili iz želje za bolje uhljebljenje, apanažu i privilegije kako to čak i neki srednjoškolci stekoše titule srpskih akademika blaćenjem i izrugivanjem svega što je crnogorsko…?
Vide li oni kako se to svi naši iseljenici u dalekoj Argentini i u trećem pasusu s ponosom izjašnjavaju kao Crnogorci? Šta se to događa sa ovima ovdje čiji su đedovi i prađedovi ponikli iz crnogorske kolijevke, a pojedini se i proslavili u odbrani Crne Gore i crnogorstva, a oni jadno i kukavno okreću leđa Crnoj Gori i svako malo eto ih kod onoga Šešeljevog radikala Vučića (one puste pameti) na kana be da dobiju instrukcije kako što više učiniti da se i Crna Gora utopi u “srpski svet”.
Hoće li ova naša prokanonska i prosrpska Vlada istrajati u naumu njihovog većeg dijela da je ovo dobra prilika da se Crna Gora obezdomi i prikloni srpskom korpusu ili će, ipak, prevladati razum i obaveza da se sačuva država i njen put u zajednicu evropskih zemalja? Naši preci stotinama godina goloruki i gladni branili su ovaj kameni oltar slobode i odbranili. Njima je slobodna Ctna Gora bila amanet i luča vodilja za koju se nije žalilo žrtvovati.
Za njih su čast, poštenje, zadata riječ, pripadnost bratstvu i plemenu bili pitanje opstanka i postojanja i zato su, poštujući te amanete, i opstajali i, uz to, svojim moralom, hrabrošću i pameću sačuvali vlastiti identitet. Koliki li su to narodi vodili viševjekovne borbe samo da bi dobili svoju državu, svoju himnu, sve te simbole suverenosti i postojanja?
Stoga se pitam kakav smo mi to narod i kakvi su to neki ljudi kad se tako lako odriču sebe i svojega da bi bili neki drugi i da bi izmećarili tuđinu i po čemu bi to nekima bila veća čast da je Srbin nego Crnogorac. Stoga bi bilo najbolje da se oni sami prepoznaju u ovom tekstu, prije svega, da dobro razmisle i sebi samima daju odgovor. Pokoljenja će suditi njihovim djelima i djelovanju, kao i uvijek.
(Autor je jedan od osnivača NVU Crnogorski zbor)
