Samo, ne znam kakvo bi mi radno mjesto dali, jer imam više obrazovanja nego svi policijski generali. Možda maršal policije. Al' zveči!
Fino ožežeš po crnogorskoj oligarhiji. Optužiš ih za krađu na referendumu za nezavisnost. Dovodili „Šiptare“ i „Balije“ da glasaju.
Kupovali lične karte. Glasalo se sve dok nije izglasana nezavisnost. I to im je bilo malo.
Lažirali su i sve izbore, popise i televizijske ankete.
Crnogorci su Srbi koji su znali da čitaju: Izmislili uz pomoć Kominterne, Vatikana i Milovana Đilasa naciju stvorenu na antisrpstvu, jel'te, iako je opštepoznato da su Crnogorci Srbi koji su znali da čitaju i koji su, pročitavši na putokazu „more“, otišli na jug.
Na taj način su se priklonili mnogobrojnim neprijateljima srpstva koji su svojim nečasnim radnjama desetkovali srpski narod izmišljajući nove nacije: od Srba katolika izmisliše Hrvate, od južnih Srba Makedonce, od Srba muhamedanske vjere nekakve Bošnjake, od istočnih Srba Rumune...uh, zabrojao sam se za Rumune. Ponijelo me.
Udariše na ono što je Srbinu najsvetije. Na njegovu crkvu. Na njegovu svetost, vladiku Crnogorsko-primorske mitropolije. Na jednu živu svetinju. Blagog čovjeka, prepunog ljubavi za bližnjeg svog i čitav ljudski rod. Altruista. Martir. Od njegove blagosti te u putpunosti prožmu žmarci. Božji čovjek.
Još bi' ja ovako mogao nabrajati do prekośutra.
Iako se zna da su u Crnoj Gori, u istoriji, svetovna vlast i teološka (opštepoznato - svetosavska) bili jedno te isto, ovom velikomučeniku se osporava pravo odlučivanja o Crnoj Gori i pravo raspolaganja sa njom i njenom teritorijom. Trpeći udare na braniku srpstva u Crnoj Gori, uz božju pomoć, uspio je održati svoje stado i proširiti ga nekim novim medijskim pregaocima. Konačno su i oni shvatili da je sve bolje od ovakve vlasti. Naročito za njihove novčanike.
Bio bi grijeh ne pomenuti izgradnju i odbranu od nečasne vlasti, neprevaziđeni primjerak hrišćanske arhitekture, crkvu na Rumiji. Crkvu koju je poslao sam bog. Odozgo.
Neostvareni kolumnista u najstarijem listu na Balkanu: Ko zna kakav bi to još avanzman donijela moja difamatorska budućnost. Možda bih postao i kolumnist u najstarijem listu na Balkanu, koji se onako neustrašivo usprotivi čuvenom teroristi A. Nikolaidisu – Carlosu. Otvorila bi mi se vrata svih medijskih kuća, koja su mi s pravom dosad bila zatvorena zbog mojih zabluda. Možda bih postao i počasni član Nove srpske misli. Da sa Đorđem Vukadinovićem divanim i divim se srpskom rodu i njegovoj svemirskoj autentičnosti. A onda, bože zdravlja, poput mnogih sa korjenima u „srpskoj Sparti“, do'vatim se i ja uredničkog mjesta u prestonim novinama, sa nekim tiražom sa pet nula.
Mogao bih često da gostujem na svim televizijama. Samo da mi grlo izdrži. Učio bih, recimo, od B92, čuvene nezavisne televizije, kako se prezentiraju vijesti. Kako ono bješe:
„...Da se podsjetimo. Andrej Nikolaidis, savjetnik predsjednika crnogorskog Parlamenta, Ranka Krivokapića, koji je pozvao Boleta, radnika u sportskom centru u Banja Luci, na ubistvo srpskog patrijarha Irineja, predsednika Srbije Borisa Tadića i predsednika Republike...“.
Nema ništa bez kreativnosti. Kao ono onda kod Olje Bećković, kad mudro primjeti Jovo Bakić (opet „Sparta“), sociolog, kako se Milo pet puta preznojio pred Jugoslavom Ćosićem, iako su mu uperili tri reflektora ne bi li ga razladili (falim te bože da nije bila Ljubica, kosovka devojka, istopio bi se).
Bol koja ne može stati u pet-šest novina: Otvorio bih širom vrata svim obespravljenim mučenicima, žrtvama diskriminatorske vlasti u Crnoj Gori. Nadoknadio bih im svu nemogućnost da izraze svoju bol i poniženost, koja ne može stati u ono pet-šest novina i tri-četiri televizije koje im stoje na raspolaganju u Crnoj Gori.
I Veliboru i Željku i kome god još. Ispljujte se do mile volje. Udrite po dželatima i njihovim šegrtima, ubicama, mafijašima, švercerima, prizivajte cunami, žalite se na nesretnu sudbinu koja vam je odredila Crnu Goru kao boravišno mjesto. A mi ćemo vam 'vamo vjerovat' sve na riječ. Pomoći vam neće falit'.
Podržaćemo i onog kolumnistu zemunskog klana, i vojvodu Andriju i svu opoziciju antisrpskoj vlasti u Crnoj Gori, uključujući i onu vatrenu govornicu na posljednjem protestu, poznatu po maštovitim hepeninzima, takozvanim dječjim radostima.
Ali džaba. Moja dobra majka, Crmičanka iz Bara, najčešće je koristila dvije sentence. Pored „ne može sve jedna majka roditi“, najčešće je koristila „pljuni gore, čekaš ga dolje“.
Neka me i dalje ne objavljuju, neka mi kaštrigaju tekstove, neka me miču sa sajtova naknadno ka' Staljin Trockog i Beriju sa fotografija. Ne mogu ljudi ić' popljuvan. Muka mi je i od ovih „poreklom iz Crne Gore“ što su se omusavili od sopstvene pljuvačke.
Slobodan Jovanović
