Piše: Srđa Pavlović
Nema sumnje da je politika ona poslovična ,,vještina mogućeg“, pa se o principijelnosti političara govori isključivo u cilju ilustrovanja pokazanog stepena takve vještine. Kao što smo mogli vidjeti tokom prošlih decenija, retorika političkih kampanja u Crnoj Gori je znatno oštrija i emotivnija od post-izborne komunikacije i načina vođenja države. Nakon što se izborni duhovi smire, pobjednik obično vlada u okvirima koje nameće ekonomska, društvena, finansijska, i politička realnost.
PREDIZBORNA LAŽUCKANJA
Mislim da je, u Crnoj Gori i šire, svijest o razlici između izbornih obećanja i realnosti upravljanja državom razlog zašto glasači političarima često opraštaju male izborne laži i obećanja koja je nemoguće ostvariti. I glasači i političari su svjesni da prelaze preko predizbornih laži kako bi ostvarili ciljeve koji nijesu uvijek jasno (ili uopšte) definisani u izbornim programima. Tu može ležati dio odgovora i na pitanje koje je, u analizi americkih izbora, nedavno postavio Ante Tomić: Zašto dobri ljudi glasaju za ološ?
Ono što se zanemaruje jeste razlika između neprincipijelnosti i substance, odnosno, kvalitetnog sadržaja političkih obećanja. Posljednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori su pokazali zastrašujući nedostatak kvalitetnih sadržaja, pa su ona oprostiva predizborna lažuckanja političara sporazumno redefinisana kao suština i kvalitetni sadržaj izbornih programa. Kao i u ranijim prilikama, i ovog puta je forma zamijenila suštinu.
Politički prvaci su shvatili upotrebljivost nezadovoljstva ekonomski devastiranog stanovništva prema ,,lopovskoj“ eliti koja je tokom tri decenije redistribuirala nacionalne resurse i bogatstvo ka novoformiranim porodičnim korporacijama i dinastijama. Zato je parola o poštenim liderima koji će smijeniti lopove što su do sada vladali postala jedan od tri kamena temaljca izbornih obećanja.
UPOTREBA ZABORAVA
Na to nas je podsjetio i novoustoličeni predsjednik Skupštine zahtijevajući da ,,građani vjeruju da ih predvode ljudi koji će ih predvoditi za platu i za ništa drugo“. Osim stilskih nedosljednosti, ovaj zahtjev gospodina Alekse Bečića je bio prvi odjek nove praznine (političke i druge) koja se sprema da vodi državu. Problem koji ovom parolom Bečic želi da sakrije je da pomenuto kanalisanje resursa i nacionalnog bogatstva ka porodičnim dinastijama nije ekskluzivno vlasništvo dugovladajućeg DPS-a.
Olako se zaboravlja činjenica da ona ,,lopovska“ elita nije određena partijskim, ideološkim, etničkim, nacionalnim, ili vjerskim limesima. Kada je u pitanju beskrupulozno nagomilavanje novca, finansijeri novih izbornih pobjednika su jednako strastveni u tom poslu kao i njihovi bivši partneri, a sadašnji politički protivnici.
Bečić nas motiviše da ne obraćamo pažnju na ovu ,,sitnicu“. On hitro prebacuje loptu na drugi teren i poziva ,,na pomirenje i usmjerenost jednih ka drugima“. Poziva nas da ,,pustimo podjele, prebrojavanja i vraćanja u prošlost“, i, kao brižan otac, savjetuje da ,,ostavimo istoriju istoriji i okrenemo se budućnosti“. Ovaj poziv je baziran na političkom kalkulanstvu predsjednika Skupštine, nedovoljnom razumijevanju prošlosti, i nepoznavanju temeljnih postulata istorijske nauke.
Zato Bečić poseže za jedinom alatkom koju ima i koju instinktivno prepoznaje kao korisnu: politička upotrebna vrijednost popularne frustracije identitetskim pitanjima i istorijskim revizionizmom.
U državi, čije stanovništvo svakog jutra doručkuje i porciju sjećanja ne neku odsudnu bitku i pokojne porodične glavosječe, predsjednik Skupštine promoviše zaborav kao vrlinu, jer ne želi (ili ne može) da razumije notornu činjenicu da stručna interpretacija prošlosti na osnovu raspoloživih dokumenata i arhivske građe nije prebrojavanje koje proizvodi podjele, nego naučna metoda koja uspostavlja osnovnu liniju istine, koju politički oportunisti poput njega nastoje da izbrišu.
ZAKLETVA
Drugi kamen temeljac je zakletva na vjernost krstu i ikoni, i obećanje da će se stati na kraj dehristijanizaciji Crne Gore i njenom otimanju iz snažnog bratskog zagrljaja drugog oka u glavi.
Ovo je, istovremeno, bio drugi odjek praznine zaogrnut mantijom i naoružan vjerom u ljekovitost tamjana i pričešća. Iz ovog zakletničkog okvira je nikla ideja o ,,apostolskoj“ vladi koja će pod budnim okom raba božijeg, pastira Zdravka, prevesti Crnu Goru ,,preko vode, do slobode“.
Na tom putu/povratku u drevni zavičaj koji miriše na čvarke i gibanicu, on neće prezati da upotrijebi sva četiri ocila kako bi pomjerio klisurine što zaklanjaju pogled na tu rajsku baštu. To je, istovremeno, pogled na pejsaže poznate i kao srpski svet – hegemoni projekat srpskog nacionalizma čiji poklonici neće nikada oprostiti čin državnog osamostaljenja Crne Gore. Pod rukovodstvom mandatara – tog sredovječnog ,,kaplarčeta srpskoga korpusa“ agilni i ljutiti pravoslavni fundamentalisti sada imaju priliku da ispune Đedov tajni amanet: nastave da uživaju povlašćenu institucionalnu poresku poziciju, koriguju demografsku sliku Crne Gore na narednom popisu, i osvete se za referendumski poraz.
MANIPULACIJA IDEJOM
Treći kamen (,,za pod glavu“?) je manipulacija idejom i konceptom građanskog u Crnoj Gori. Besprizorno laganje o snazi i brojnosti, organizacionim sposobnostima, političkom uticaju i popularnosti tzv. građanske Crne Gore je tokom posljednjih mjeseci dostizalo neslućene razmjere.
Tajkunska partija Ura i odmetnici od velikosrpske SNP družine koji su se okupili oko Bečića su se nadvikivali s nekoliko NVO i sa koordinatorima protesta Odupri se o tome ko je veći i posvećeniji građanin. Ovo nadvikivanje je bilo posljednji odjek i najava kakvo će sveto trojstvo praznine vladati Crnom Gorom.
Nakon što je svima postalo jasno ,,koja čarapa ide na koju nogu“ i da su, zahvaljujući Uri, u sedlo zajahali vjerski fundamentalisti, poštovaoci života i djela Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Radovana Karadžića, i Ratka Mladića, uslijedilo je sporadično posipanje pepelom među nekima od ranijih agilnih aktivista, i rijetke strateški odmjerene kritike izbornih pobjednika okupljenih oko Abazovića i Bečića.
Pretpostavljam da su kritički tonovi bili češći i snažniji unutar koalicije koju formalno vodi Abazović, pošto je on bio primoran da javno pokuša razuvjeriti svoje glasače da ih nije izdao. Uvjeravao je svakog glasača njegove chiaro-scuro družine da ,,nema razloga za strah vezano za to da li je napravio pravu stvar na izborima“. Uprkos onome što smo svi mogli vidjeti i čuti, Abazović je ustvrdio da je izborna platforma ,,koja je bila za građansku, evropsku i ekološku državu“ dobila podršku. Takođe je učinio napor da uvjeri svoje birače da se takva platforma na neki način ostvaruje“!
U ovoj izjavi Abazovića najvažnija je riječ ,,bila“, jer se njome potpuno i ispravno opisuje politički put koji bi neki možda okarakterisali kao prevaru glasača. Za mene je to očekivana putanja tajkunske partije koja se na startu zaklinje u građansko, da bi cilj prešla kao grupacija koja legitimizuje izbornu pobjedu negatora građanske, multikulturalne, i nezavisne Crne Gore. Abazovićeva tvrdnja da se njegova građanska platforma ,,na neki način ostvaruje“ nije ništa drugo do očajnički pokušaj političkog manipulatora da pobjegne od odgovornosti za učinjenu štetu. Vrijeme će pokazati da li je takav bijeg moguć, iako bi bilo pravo ,,da svako, što zadrobi, i pokusa“.
