Počelo je, prošlog marta, kao neophodnost – povezivanje djece na iPad cio dan kako ne bih propustila zahtjevan rok koji se šest sedmica poklopio sa lokdaunom. Ovo se nikako nije moglo zaobići; sa pet godina moja djeca nijesu mogla dugo da upravljaju svojim Zoom rasporedima ili da se samozanimaju bez svađe, a ja nijesam mogla da prekidam posao svaka dva minuta da bih im pomogla.
Preko noći su vrtić i produženi boravak nestali da bi bili zamijenjeni YouTube sedativima za djecu, a kada je atraktivnost toga počela da opada, tu su bili sadržaj koji izaziva zavisnost i propast na TikToku. Ako je bilo odvratno, rekla sam sebi, bilo je i neophodno. Ne bi tako ostalo zauvijek.
Potraga za dadiljama
Godinu kasnije, barem u Njujorku, nalazimo se na radikalno drugačijem mjestu. Iduće nedjelje osnovna škola moje djece vraća se punom radnom vremenu, a iako djecu pušta rano, u 14 sati, polovina grada je sada bar djelimično vakcinisana, tako da većini roditelja odgovara da unajme nekoga ko bi im čuvao djecu (ako mogu da ga pronađu, toj. zatvoreni programi van škole mnogima i dalje izgledaju rizično, pa je prepirka za to ionako mitsko stvorenje, 22-godišnja dadilja koja traži samo dva sata rada dnevno). Ove stvari, makar na površini, počinju da djeluju koliko nejasno toliko i normalno.
Osim što, naravno, to nijesu. Među mnogim novim navikama formiranim tokom pandemije, oslanjanje na ekrane u ulozi bebisiterke može biti jedna od najtežih da se objasni. Tokom godine sam se navikla na čišćenje kuće, završavanje posla, preklapanje opranog veša, pa čak i, ako moja deca postignu solidnu zavisnost od Minecrafta, drijemanje, sve bez troškova i logističkog planiranja čuvanja djece. Nekoliko sati mogu da provedem u parku, sigurna u saznanje da će, kada dobijemo pomoć u kući u obliku dva sata trominutnih video snimaka, svi biti zadovoljni do večere.
I eto nas, predvidljivo, jurimo ka desetonedjeljnom ljetovanju sa svakim zavisnim ponašanjem na listi: djeca koja žele da gledaju ekrane za stolom, koja ne dižu pogled sa svojih ekrana kad im se obratite, koja se vraćaju kući i nakon letimičnog otvaranja frižidera zbog užine, krenite pravo ka paravanu.
Vode se borbe oko isključivanja iPada pred spavanje i oko uključivanja nakon doručka. Ljudi povremeno moraju da budu potkupljeni da bi ustali s kauča i izašli napolje. Svi su blijedi i nezdravog izgleda. I dok su sačuvali taman dovoljno koncentracije za čitanje kratkih knjiga namijenjenih učenicima prvog razreda, sumnjam da ćemo uskoro završiti Hari Potera.
Razmijanje zavisnosti
Svi ovi problemi se bez ironije rješavaju u obilnim mrežnim resursima čiji je cilj razbijanje zavisnosti vaše djece. Rješenja poput „svjesnosti“ postaju velika; odnosno pravljenje rasporeda za pristup ekranu i njegovo pridržavanje.
Podstiče nas da gledamo sadržaje sa svojom djecom, što bi sigurno bilo poput sječe YouTube snimaka (ja sam ih prije nekoliko mjeseci prisilila da napuste TikTok brisanjem aplikacije, rekavši im da ju je Donald Tramp zabranio), što je bilo poražavajuće za njihov boravak pred ekranima. Rečeno nam je da budemo mnogo više uključeni u upravljanje sadržajem kako bismo izbjegli da se provuku sadržaji neprikladni za taj uzrast (jutros sam se suočila sa nagovještajem sopstvenog nemara po ovom pitanju: čula sam kako jedno moje dijete poziva drugo „Otvorite! FBI!“).
Možda će ovo uspjeti. Voljna sam da probam, iako u prošlosti nikada nijesam voljela spiskove, tabele ili bilo koju rigidniju strukturu usmjerenu na kontrolu nečije djece. I nijedna od ovih mjera se ne bavi stvarnim korijenom problema, što je pitanje moje zavisnosti od ekrana. Ako dozvolim svojoj djeci da upijaju sadržaj sa interneta, djelimično je u interesu da i sebi dozvolim da to učinim. Sa njima ili bez njih, provjeravam telefon na svaka dva minuta. Pobjesnim kad mi prekinu telefonski poziv. Stalno držim ruku da sačekaju dok pišem. Kada istaknem koliko su zavisni, sa opravdanjem uzvraćaju udarac, „ti si zavisna“.
Nedjelja odricanja
Trenutno sve izgleda kao tačka obračuna. S obzirom na količinu posla koji uključuje postepeno povlačenje, moj instinkt govori da uživam u tome. Sinoć smo, slučajno, pročitali knjigu o porodici medvjeda koji su bili zavisni od TV-a, sve dok im ga mama nije isključila i natjerala ih na nedjelju dana odricanja. Dakle, to je ono što radimo; nedjelja bez ekrana koja počinje danas. Novost uvođenja zabrane je zabavna mojoj djeci, a posebno činjenica da se ona odnosi na mene.
„Ne možeš danas da telefoniraš ako želiš da se javiš nekome od prijatelja“, rekla je moja kćerka tokom doručka. „Ne možeš da zoveš niti da primaš pozive“.
Izgledala je potpuno oduševljeno, a to je stanje koje sigurno neće potrajati. Poželite nam sreću!
* * * * *
Autorka Ema Broks je Guardianova kolumnistkinja iz Njujorka
