Na 58. strani udžbenika Crnogorski jezik za drugi razred gimnazije iz 2011. godine objavili smo vic: „Na uviđaju ispred gimnazije, pored čovjeka koji je izazvao udes stoje dva policajca i prave zapisnik. Onaj što piše pita kolegu: ‘Kako se piše gimnazija – sa ili bez j?’ Drugi se češka po glavi pa odgovara: ‘Najbolje da pomjerimo kola kod pošte, to sigurno znamo kako se piše.’”
Petnaest godina kasnije, dok gledamo kako se policija ne snalazi s vještačkom inteligencijom i šetajućim spomenicima, Nezavisni sindikat policije pronašao je odštampani i nepokretni vic, pa ga je prijavio Ombudsmanu kao diskriminatoran i stigmatizujući govor mržnje.
9Ombudsman je zatražio izjašnjenje institucija koje stoje iza ovoga udžbenika – Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva i Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija – i dobio ih. Prepisao ih je u svoje mišljenje, a onda potpuno izignorisao svaki argument naveden u izvještaju autora udžbenika te besmislenu pritužbu Sindikata ogrnuo u pravno ruho i nazvao je zaključkom.
Tako smo dobili Mišljenje Ombudsmana – da vic zloupotrebljava slobodu govora, da vrijeđa, diskriminiše, širi negativnu stereotipizaciju, a tome je dodao i nešto što u pritužbi nije rečeno – da uznemirava, te zaključio da vic treba izmijeniti ili izbačiti iz udžbenika. Ujedno je obavezao institucije da edukuju autore i recenzente o granicama slobode govora u obrazovanju. Pozvao se pritom na hrpu pravnih akata i preporuka, a naročito mu je za izricanje svojega vrijednosnoga suda u formi mišljenja važna bila preporuka ECRI (European Commission against Racism and Intolerance).
Mišljenje Ombudsmana je umjesto na činjenicama zasnovano na vrijednosnim sudovima, procjenama i interpretacijama koje ozbiljno dovode u pitanje nepristrasnost i metodološku objektivnost Mišljenja, a ujedno lako dokazuju da je Ombudsman na sebe uzeo ulogu cenzora javne riječi u najośetljivijem prostoru – u obrazovanju.
Prije svega, Ombudsman se selektivno odnosio i prema argumentima autora i prema pravnim normama i preporukama. Tako je ECRI-jevu Preporuku broj 15 (koja nije pravno obavezujuća, jer je samo preporuka), iskoristio da proširi definiciju govora mržnje (jer je ono koje postoji u Zakonu o zabrani diskriminacije nedovoljno da progna vic iz udžbenika) i u Mišljenje unio ovo: „Značajni elementi u tumačenju Preporuke o tome šta čini govor mržnje, a koji se razlikuju od onih koji se nalaze u mnogim drugim dokumentima, jesu njegova primjena na:
- Zagovaranje, promociju ili podsticanje, u bilo kojem obliku, na ocrnjivanje, mržnju ili klevetanje, kao i uznemiravanje, vrijeđanje, negativnu stereotipizaciju, stigmatizaciju ili prijetnju;
- Upotrebu koja nije namijenjena samo podsticanju na djela nasilja, zastrašivanja, netrpeljivosti ili diskriminacije, već i upotrebu za koju se s razlogom može očekivati da ima takav efekat; i
- Osnove koje nadilaze „rasu“, boju kože, jezik, vjeru ili uvjerenje, državljanstvo, nacionalnu ili etničku pripadnost i porijeklo.“
Iz toga, po Ombudsmanu, proizilazi da profesija može biti osnov diskriminacije i da diskriminacija ne mora biti dokazana, već samo potencijalna.
Pritom je prećutao da u istoj Preporuci jasno piše da govorom mržnje nijesu obuhvaćeni satira i bilo koji oblik izražavanja koji samo vrijeđa, povređuje ili uznemirava (paragraf 13) i da se već na prvoj strani kaže da Preporuka prepoznaje da „oblici izražavanja koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju sami po sebi ne predstavljaju govor mržnje, te da mjere protiv govora mržnje treba da služe zaštiti pojedinaca i grupa ljudi, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili religija“. – Zanemario je baš one odredbe koje bi mu onemogućile da izreče Mišljenje da je vic govor mržnje. A brojni su i primjeri đe Evropski sud za ljudska prava staje upravo u zaštitu govora koji uznemirava, šokira ili vrijeđa. No očito to Ombudsmana na zadatku ni moralno ni etički ne obavezuje.
Da pojasnimo nekoliko stvari koje opovrgavaju metodologiju Ombudsmanovog Mišljenja.
Mi kao autori nijesmo izmislili vic, preuzeli smo ga iz usmenog predanja. Navedeni vic postoji u više varijanata, a vicevi o policajcima postoje u mnogim kulturama, na digitalnim platformama, u knjigama... Ombudsman je ustvrdio, ali nije ni pokušao objasniti zašto je baš udžbenička varijanta štetna, dok sve ostale cirkulišu bez pravnih posljedica, što ukazuje da selektivno primjenjuje normu – da je u obrazovnome kontekstu (u kojem ne bi smjelo biti tabua) vic zabranjen, a van škole je ok.
Činjenica da je udžbenik u opticaju već punih 15 godina a da nije dokumentovan niti jedan jedini primjer kojim bi se mogla dokazati šteta koju je nanio „uvrijeđenima i povrijeđenima“ otvara pitanje kome Ombudsman služi – ljudskim pravima ili institucijama sile.
U svim pravnim normama u vezi s diskriminacijom govori se o ličnim karakteristikama, koje su inherentne, urođene ili nepromjenjive. Profesija to u ovome slučaju nije. Stoga profesija ne spada u „grupu stanovništva“, kako to Ombudsman pokušava predstaviti.
No Ombudsman ide i korak dalje od tumačenja i prekrajanja pravnih normi. On ton vica definiše kao sarkastičan, čime se s pravnoga polja prebacio na interpretacije književnih vrsta. Kaže ovako: „Takođe, sadržaj vica, iako predstavljen kao ‘benigni humor’, ima karakter uvredljivog govora u smislu člana 9a Zakona o zabrani diskriminacije, jer svojim sarkastičnim tonom doprinosi društvenoj marginalizaciji određene profesije, te ima potencijal da stvori neprijateljsko i ponižavajuće okruženje prema licima koja tu profesiju obavljaju.“ Jedino mjesto đe je i pokušao odgovoriti na argument autora zapravo je autoritarni stav da je sve onako kako on tumači i nikako drugačije.
Na isti je način Ombudsman postupio i u narednom, 18. paragrafu: „U konkretnom slučaju, Zaštitnik konstatuje da se u dijelu spornog teksta koristi stereotipan prikaz policajaca kao osoba ograničenog intelektualnog kapaciteta.“ Pošto se po profesiji bavimo čitanjem, moramo ovđe stati i zapitati se zašto Ombudsman vrijeđa policajce. Zašto bismo vjerovali u sud koji nije dokazan? Samo zato što je tako Zaštitnik konstatovao mora biti tako? Pa osnova je medijske pismenosti ne vjerovati u sve što se pročita, no provjeriti kroz više izvora. A ako provjerite udžbenik, niđe, nijednom riječju nije niti rečeno niti implicirano takvo nešto u problematizovanome vicu. U vicu se govori o pravopisnoj nesigurnosti, ne o intelektualnoj inferiornosti.
Kao autori udžbenika precizno smo i detaljno objasnili da niti je takvo nešto bilo namjera, niti je takvo nešto zapravo i moguće iščitati iz datoga vica, jer se pravopisnim dilemama ne bave ni glupe osobe, ni intelektualno potkapacitirane, ni neobrazovane, ni obrazovno izazvane ili kakav god da im uvredljiv opis s mašnicom pripišete. To je napisao Ombudsman i zato bi sad bio red da se inicira postupak protiv njega zbog vrijeđanja policijskih službenika. A prijava bi se ili pritužba mogla podnijeti i zbog toga što Ombudsman (za razliku od autora udžbenika) u cjelokupnome Mišljenju zanemaruje postojanje policajki, čime je prekršio Zakon o zabrani diskriminacije i sȃm počinio akt diskriminacije u pogledu rodne ravnopravnosti pripadnika i pripadnica profesije koju štiti od vica koji je ne napada.
Ako je već krenuo prekrajati udžbeničke sadržaje po sopstvenim estetskim mjerilima zbog opasnosti od društvene marginalizacije određenih društvenih grupa, nek se čuva Gorski vijenac (zbog istrage poturica), nek se čuva Šinjel (zbog ugrožavanja ugleda zapošljenih u administraciji), nek se čuvaju sve Tvrdice (a mnogo ih je u našem okruženju, za njih su to zaista omalovažavajući tekstovi i konstatujemo da ovo ismijavanje uznemirava čitavu tu grupu stanovništva, a tvrdičluk – za razliku od policijske uniforme – jeste lična karakteristika)...
Akademska sloboda u demokratskim pravnim sistemima uživa snažnu zaštitu. I to je tako upravo zato što je akademska sloboda preduslov kvalitetnoga obrazovanja. Svako ograničenje mora biti zasnovano na jasnoj i dokazanoj šteti, a ne na mogućnosti da se neko može uvrijediti. I to međunarodne pravne norme potvrđuju.
A ovo Mišljenje Ombudsmana predstavlja presedan koji će učiniti da se svaki akademski poslenik/poslenica plaši objaviti „sarkastični“ tekst ili kritički osvrt na rad institucija moći. To je u direktnoj suprotnosti s vrijednostima demokratskoga društva i vladavine prava. Hvala Zaštitniku ljudskih prava i sloboda.
