U kuću imahu svešto: bakarne tendžere, tavajole, pošade i pjate, bonogracije i koltrine, bome svekoliko kaji u Carigrad. Konoba i stranj vazda punani. Samo oni, u cijelu Brcu, imaku u obor bistijernu vodom. Više kuće beše svačesovoga cvijeća: mirisne ronzule, margarićele, luvijeri i čerošpanje. U prozore mirisahu arbaruža i fisligen, a okolo kuće beku odrenice lozama, donijetim upra iz Carigrada. Kad ostaraše, dodjoše doma. Našli su Stanu, djevojčicu iz Sozine, da ki drži, pa polako, jedno za drugijom pasaše pred sv. Andrijom. Stana ostade, kuću i imanje da čuva za njihovoga jedinca Filipa, koji beše ostao u Carigrad. U ono zlo brijeme, poslije „Veljega rata“, kad naši više tamo ne mogaku ostati, dodje i Filip sa ženom. Ona beše Grkinja, malo starija od njega a zvola se Evgenija. Mi smo je svikolici u Brcu zvoli Jeremija. Zašto? Jadi ne znali. Djece nijesu imali.
Jeremija beše crnomanjasta, srednjega života, lijepa i tiha gospodja. Vazda beše mlogo ozbilna, preozbilna. Kako vo je jadnozi bilo medju nama, što vo ni ime ne umjedosmo rijet, to ona znovaše. Nije nikada naučila naški, pa nije ni zborila drugijoma ženama. Redovito je odila u crkve. Vazda, svakoje nedjelje i svakojega sveca. Nosila je alafranga robu, koja nije ni slicala naškozi. Drugi bičimsiz. Kaji da je seda gledam, u jedan fistan na gamufe. Drugi puta, eo je u grešpanu veštu, na jedne sitne, sitne cakičice, i gibičice. Niz grlo ćostek a u ruke nosaše gabrelicu, teke da staji faculetić i dinarić za u crkve. Zimi doba nosaše kapelin i kapot ukrašen kordunićima. Kosa crna, naprajena su dvije fijube u kunoricu za glavom. U brijeme, kad je Bog po zemlji odio, u crkve se odilo u misnu robu moja, muškizi krčeloma. Na svadve i na sjednike nije ona denjala doj. Ali se zato nije micala od salara. Tu je po cijeli dan stala korunicom u ruke i gledala ko kudje ide putom kroz Usanoće. Mi djeca se besmo napačili da je pozdrajamo grčki: -Kalimera strina! -Kalimera jokam! - odgovorala bi Jeremija. Ðaolji Mitar bi pošo tu, do Murve Mišoća i obrnuo se nazad, pa opeta ispod salara: -Kalimera strina! -Kalimera jokam, strpljivo je odpozdravljala Jeremija. E kada bismo začestili svakoje malo: „Kalimera strina, kalimera strina“, njozi bi dodijalo: -Aaaaah kalimera, kalispera, malakas mutras ! Tedara bi - dap - zabramala oni prozor i za taj dan bi pozdravljanje bilo okončano.
Tekli su tako mirni dani, ispunjeni rabotanjem u Džardine i molitvama. Glavni dogadjaj bio je nedjenlja misa i poslije nje obavezne posjete. Bogata kuća Jakoba Pera svakoga je lijepo dočekivala. Što smo mi znale da naprajomo moja ? Lokumak i gurabije! A Jeremija i Stana, vrijedne domaćice, oćaku učinjeti svačesovijak lijepijak rabotak, beškotićak i slotkoga. Vazda bi potrefio njetko ko je u brijeme bio u Carigrad. Tedara bi se uz kafu otvorile priče carigradske: o tome kako je ko tamo rivao i kako se „ufatio“. Ge je ko rabotao i ko mu je „dao ruku“. Oćaku nabrojati ko je učio na Galatasaraj a ko na St. Georg. Pa kako se odilo u lov, u šetnje kroz Beioglu, o velikome Pazaru i o pustijoma trgovinama na Istikal džadesi. Obavezno bi se spomenula raskoš hotela Tokatlijan u kojeme se okupljala elita evropskog dijela Carigrada i kuvari što su njem rabotaku, većina iz Spiča. Najposlijed bi se sa tugom spomenuli onizi, što počivaku na Ferićovo i na Tekeliju. Ima li ko da ki svijeću užegne, lele? Tako bi se zboreći tu grčki, tu tuski, francuski i naški, prenijeli u oni njima tako blizak i drag a sada nedostupan i nedostižno daleki svijet. A Jeremiji je srce igralo. U tim trenutcima, medju poznatim riječima i imenima, uzdasima i smijehom bila je ponovo medju svoje.
Kad li neočekivano umrije Filip. Jeremija ostade sa Stanom. Niko neznavaše kako su se njih dvije avizovale, ko ki je trdžomanio, teke sve je odilo po starome redu, s tom razlikom što je Jeremija vazda, u crkve i na salar, bila u korutnu robu. Ali dodje i drugi rat. Što zbore: „Rat, niko nikome brat “. E tako, podje neko da špija Stanu Talijanima da je u vezi partizanima iz Sozine. Dati za pare. A to nije bila istina, nego pričaj ti ako nemaš druge rabote. Strapacaše Stanu u pržun u Bar a poslije bi transportovana u zatvor Klos, u Albaniju. Jeremija Ničesove žalbe niti molbe, što su vidjevni Brvačani pisali talijanskoj upravi, nijesu pomogle. Zaldo beku svakolika zauzimanja i preko popa. Stani se nemoga pomoć a Jeremija ostade soma.
Već ostarala a bez Stane, ona beše izgubljena. Nastupiše velje muke. Niko neznovaše što je ona mislila, što vo se usumpavalo. Dati je slušala radio i znovala što se u svijet čini. Ne znovosmo je li imala česovoga abera od svojijak, niti jeli imala ikoga. U crkve više nije odila, a ni na salar nije više nikada ispala. Susjedna kuća Djura Ivana, samo jednijom zadom odijeljena, nije je ostajila. Djuroca vo je redvito nosila od svega što bi parićala. Odili su pjati i sančići od tamo do ovamo. Ne biše ništa obišli a da njozi ne ponesu. Zaldo, Jeremija beše prozuknuta i ožljela, kaji leturica; jedva se dizala iz dušeka. Od one peče žene ostade kudjeljica vune. Prestrašene oči gledahu očekujući česovi glas. Jadna i nevolna, zborila je grčke riječi. Boljaše li je što? Bojaše li se od česa? Mi vo ne umjedosmo pomoći. U jedna zla doba dokaza se da je Stana nevina i puštaše je doma. Rivala je, teke da isprati Jermiju na vječni pokoj. U staroj grobnici, pod murvom, počija namučena duša, ljubavlju donešena u naš kraj; plavetnilo grčkoga neba, kaplja grčkoa mora i komatić sjanoga Carigrada, koji nekada beše centar našega svijeta.
Milica Kovačević
(Tekst je preuzet iz „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čeluIlija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
