Moram priznati da je nezahvalno baviti se ekonomskim prilikama koje nadolaze. U ekonomiji je jedno ono što se može predvidjeti na osnovu teorije i iskustva, a nešto sasvim drugo stvarnost koju svakodnevno mijenjaju politički potezi, geopolitički događaji i tržišni tokovi.
Drugi razlog te nezahvalnosti je još jednostavniji. Bez obzira na iskustvo u bavljenju ekonomskim pitanjima, svako upozorenje ostaje uzaludno ukoliko ne postoji druga strana koja je spremna da ga čuje. Ekonomija je, na kraju, dijalog između činjenica i politike. Kada politika odbije da sluša činjenice, cijenu takvog nesporazuma uvijek plaća društvo.
Ipak, uprkos svemu, držim da je iznošenje mišljenja ne samo pravo, već i obaveza. Posebno kada je riječ o malim ekonomijama, kakva je i crnogorska. Na prvi pogled djeluju jednostavno i pregledno, gotovo normalno, ali je njihova stvarna priroda znatno složenija i osjetljivija od velikih sistema. U takvim ekonomijama greške vlasti ne ostaju dugo skrivene, one se brzo ogole pred javnošću, a njihove posljedice, za razliku od velikih sistema, mnogo se teže ispravljaju i još duže osjećaju.
U međuvremenu, dok se vlast bavi policijskim pitanjima, smjenama, reorganizacijama i političkim nadigravanjima unutar bezbjednosnog sektora, stiče se utisak da je pravi cilj takvih rasprava skretanje pažnje sa mnogo ozbiljnijeg problema. A taj problem je stanje ekonomije.
Jer ukoliko se Vlada tim pitanjem ne pozabavi ozbiljno i na vrijeme, vrlo brzo će se pokazati da ni policija, ni javna administracija, niti bilo koja državna služba nijesu izvan ekonomskih zakona. Plate, troškovi života i inflatorni pritisci pogađaju sve, i one koji nose uniformu i one koji stoje u redovima pred prodavnicama. U tom slučaju ekonomska stvarnost neće praviti razliku između građana i državnih službenika, niti između partijske pripadnosti i svakodnevnih životnih troškova. Jer kada ekonomija oslabi, teret krize podjednako osjete svi koji žive od svoje plate.
Lekcije iz sedamdesetih i upozorenje za malu ekonomiju
Svijet je već jednom doživio sličan ekonomski potres. Nije to bila klasična finansijska kriza niti pucanje balona na tržištima kapitala. Kriza je došla iz politike, tačnije iz geopolitike.
Godine 1973, nakon arapsko-izraelskog rata, zemlje proizvođači nafte uvele su embargo prema zapadnim državama koje su podržavale Izrael. U vrlo kratkom vremenu globalno energetsko tržište doživjelo je šok kakav savremena ekonomija dotad nije poznavala. Cijena nafte porasla je višestruko, a ono što je do tada bilo relativno stabilan i predvidiv trošak industrijske proizvodnje postalo je izvor ogromne neizvjesnosti.
Kako energija predstavlja osnovu gotovo svake ekonomske aktivnosti, taj rast cijena vrlo brzo se prelio na cijelu svjetsku ekonomiju. Poskupio je transport robe, poskupjela je proizvodnja u fabrikama, poskupjelo je grijanje domaćinstava, a lančana reakcija troškova zahvatila je gotovo svaku granu privrede. Ono što je počelo kao energetski šok ubrzo je postalo opšti rast cijena.
Rezultat tog procesa bio je ekonomski fenomen koji je do tada smatran gotovo nemogućim u dominantnim ekonomskim teorijama: istovremena pojava visoke inflacije i stagnacije privrede.
Cijene su rasle iz mjeseca u mjesec, ali proizvodnja nije pratila taj rast. Plate nijesu uspijevale da sustignu troškove života, a industrijska proizvodnja u mnogim državama počela je da usporava. Privrede su ulazile u period sporog rasta, a ponegdje i otvorene recesije, dok su inflatorni pritisci i dalje jačali.
Taj paradoks, da ekonomija istovremeno stagnira dok cijene rastu, ušao je u ekonomsku literaturu pod nazivom stagflacija. Bio je to period koji je duboko promijenio način na koji vlade, centralne banke i ekonomisti razmišljaju o inflaciji, monetarnoj politici i ulozi države u stabilizaciji tržišta.
Danas, gotovo pola vijeka kasnije, svijet ponovo osjeća slične pritiske. Geopolitička nestabilnost ponovo postaje jedan od ključnih pokretača ekonomskih tokova. Aktuelna eskalacija sukoba u kojem učestvuju Sjedinjene Američke Države i Izrael svojim napadima na Iran, uz uzvratne iranske napade i širenje tenzija prema državama Persijskog zaliva, još jednom je podsjetila koliko su energetska tržišta osjetljiva na političke potrese na Bliskom istoku i koliko brzo takvi konflikti mogu poremetiti globalne trgovinske rute.
3
Posebno osjetljivo pitanje u takvim okolnostima jeste sigurnost pomorskog saobraćaja kroz Hormuški moreuz, jedan od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu, kroz koji prolazi gotovo petina ukupne svjetske trgovine naftom. Svaka prijetnja zatvaranjem ili destabilizacijom tog strateškog koridora gotovo trenutno se odražava na globalna energetska tržišta, podižući cijene nafte, transporta i osiguranja brodova. Kada se tome dodaju i političke neizvjesnosti na već postjećim energetskim tržištima, postaje jasno da globalna ekonomija ponovo ulazi u fazu u kojoj geopolitika snažno utiče na cijene.
U takvim okolnostima inflacija više nije posljedica ubrzanog ekonomskog rasta ili pregrijane potrošnje. Ona se rađa iz poremećaja, iz ratova, blokiranih trgovačkih puteva, skuplje energije i nesigurnosti u snabdijevanju.
Drugim riječima, inflacija danas ne dolazi iz prosperiteta, već iz nestabilnosti. A kada inflacija ima takav izvor, njeno suzbijanje postaje mnogo teži i složeniji zadatak za svaku ekonomsku politiku.
Mala ekonomija u velikom talasu i populizam kratkog daha
U takvim globalnim okolnostima mala ekonomija poput crnogorske ulazi u posebno osjetljivu zonu. Velike ekonomije imaju instrumente da amortizuju spoljne šokove: snažne centralne banke, razvijenu industrijsku proizvodnju, ogromna domaća tržišta i mogućnost da monetarnom i fiskalnom politikom ublaže nagle udare na cijene energije ili poremećaje u lancima snabdijevanja.
Male ekonomije, poput naše, takve amortizere gotovo da nemaju.
Crna Gora je izrazito uvozna ekonomija. Energenti, hrana i veliki dio industrijske robe dolaze sa međunarodnih tržišta. Zbog toga svaki globalni poremećaj vrlo brzo postaje domaći problem. Inflacija u takvom sistemu ne nastaje zato što je domaća ekonomija snažna ili pregrijana, već zato što je zavisna od spoljnog svijeta.
Upravo zato je zabrinjavajuće kada se ozbiljna ekonomska pitanja u javnom prostoru počnu svoditi na političke parole. Posljednjih dana svjedočimo gotovo takmičenju u zahtjevima da se smanje ili ukinu akcize na gorivo, kao da se tim potezom može riješiti kompleksan problem inflacije.
Takva retorika, koliko god bila privlačna u javnosti, više govori o nezrelosti političkog narativa nego o ozbiljnom razumijevanju ekonomije, a nažalost i zabrinjavajući nedostatak integriteta i znanja kod dijela ekonomskih stručnjaka, koji bi, umjesto da budu glas razuma, prečesto pristaju da budu servis površnih i politički oportunističkih tumačenja.
Akcize su dio fiskalne politike države i predstavljaju važan prihod javnih finansija. Njihovo naglo smanjenje može kratkoročno proizvesti politički efekat i stvoriti privid brige za građane, ali dugoročno otvara novi problem: smanjenje budžetskih prihoda u trenutku kada država mora finansirati javne usluge, infrastrukturu i socijalne obaveze.
Drugim riječima, populističko insistiranje na akcizama često predstavlja pokušaj da se složen ekonomski problem predstavi kao jednostavna politička odluka.
Države, suočene sa inflacijom, često posežu za administrativnim mjerama kako bi smirile javnost: zamrzavanjem cijena, fiskalnim stezanjem ili ograničavanjem javne potrošnje. Takve mjere mogu kratkoročno smanjiti politički pritisak, ali rijetko rješavaju osnovni problem,strukturu ekonomije. Ako se cijene pokušavaju obuzdati administrativno, a proizvodnja i investicije ne rastu, rezultat nije stabilnost nego stagnacija.
Upravo u tom trenutku ekonomija počinje da ulazi u fazu koju ekonomisti često nazivaju “hlađenjem ekonomije”. Potrošnja slabi, investicije se odgađaju, a banke postaju opreznije u kreditiranju. Cijene možda prestanu brzo da rastu, ali ekonomija počinje da gubi razvojnu snagu.
Zvanične statistike u takvim situacijama često pokazuju smanjenje inflatornih pritisaka. Međutim, iza tih brojki krije se druga slika svakodnevne ekonomije. Promet u trgovinama stagnira, turizam i ugostiteljski sektor bilježi slabiju posjećenosti i promet, a građevinski projekti se odlažu zbog neizvjesnosti. To su znakovi ekonomije koja ulazi u zonu sporog rasta. Ekonomija bez rasta može na papiru djelovati stabilno, ali takva stabilnost često podsjeća na tišinu u bolničkoj sobi: temperatura je normalna, ali puls je slab.
Najnepovoljniji scenario u takvim okolnostima jeste pojava stagflacije, kombinacije visoke inflacije i slabog ekonomskog rasta. Inflacija sama po sebi znači da novac cirkuliše kroz ekonomiju. Deflacija je opasnija jer zaustavlja potrošnju i investicije. Ali stagflacija je najteža kombinacija: cijene rastu dok ekonomija stagnira.
U takvom poretku, zarade zaostaju za stvarnim troškovima života, investicioni ciklusi slabe i usporavaju, dok teret dugova postaje sve teži i dugoročniji. Za mala društva to nije samo prolazna poteškoća, već početak produženog perioda usporenog razvoja, u kojem se ekonomski zamah ne gubi naglo, već se tiho i postepeno iscrpljuje.
Lekcija iz sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je vrlo jasna. Inflacija izazvana energetskim šokovima nije mogla biti riješena samo štednjom, restrikcijama ili fiskalnim improvizacijama. Tek kada su države počele ulagati u produktivnost, tehnologiju i domaću proizvodnju, ekonomija je ponovo dobila stabilnost.
Drugim riječima, inflacija se ne pobjeđuje samo fiskalnom disciplinom niti populističkim smanjenjem akciza. Ona se pobjeđuje jačanjem ekonomije.
Za zemlju poput Crne Gore to znači nekoliko strateških pravaca: ulaganje u domaću proizvodnju hrane i energije, poresko rasterećenje malih i srednjih preduzeća, stabilan investicioni ambijent, kreditne programe za realni sektor i razvoj proizvodnih kapaciteta.
Bez takvih mjera svaka borba protiv inflacije ostaje kratkoročna politička taktika.
Ekonomske iluzije, međutim, rijetko traju dugo. Kada građani počnu osjećati da statistički uspjesi ne prate njihov svakodnevni život, povjerenje u institucije počinje da slabi. Društvo tada ulazi u fazu cinizma i apatije, a apatija je možda i najopasniji oblik ekonomske stagnacije.
Crna Gora ne može izbjeći globalne ekonomske potrese. Ratovi, energetske krize i geopolitičke tenzije utiču na sve ekonomije. Ali način na koji država reaguje na te šokove ostaje pitanje domaće politike.
Ako se borba protiv inflacije pretvori u politiku improvizacije i populizma, bez ozbiljne strategije razvoja, rezultat neće biti stabilnost nego stagnacija.
Jer između globalnih poremećaja i političkih odluka uvijek se nalazi realni život građana. A ekonomija, na kraju, nije zbir statističkih pokazatelja. Ona je svakodnevni život ljudi.
Inflacija je bol koja se vidi. Stagflacija je bolest koja se osjeti tek kada ekonomija posrne, izgubi energiju i teško se oporavlja.
A istorija nas uči jednu jednostavnu lekciju: ekonomije rijetko propadaju zbog kriza. Mnogo češće posrnu zbog pogrešnih odgovora na njih.
