U želji da se iskažu i pokažu svu mudrost, duboko sakrivenu u sebi, akteri najgore vlasti u Crnoj Gori još jednom potvrđuju da je njihov najveći suparnik– javni nastup. Kenana Strujić-Harbić, poslanica u Parlamentu Crne Gore, jučerašnjim je nastupom ponovo pokazala koliko je ta nepredvidivost opasna.
Juče smo saznali da je vazalstvo BS-a neprevaziđena kategorija i da je to stranka čija se nomenklatura svodi na pokornost prema lideru.
98U trenutku kada je, obraćajući se poslanicima DF-a, izjavila: „Kad god smo vam vjerovali, završili smo u grobnicima“, postojao je mali tračak nade da postoji u parlamentu Bošnjakinja ili Bošnjak čiji su integritet i dostojanstvo branik naroda koji je opstao na ovim prostorima uprkos svim nedaćama koje su ga cio vijek snašle. No, to je bio samo kratkotrajan bljesak, iza kojeg, kao poslije munje, nastaje zgarište.
Tako je i Kenana samu sebe politički spalila, trčeći u zagrljaj vojvodi Mandiću. Ređale su se slike: veličanje ratnih zločinaca, podizanje spornih spomenika, gaženje Rezolucije o Šahovićima, prizivanje progona Turaka – a Kenana nikako da pronađe crvenu liniju. Možda zato što je spektar boja raznolik, baš kao i aktuelna crnogorska Vlada.
Još jednom je, očigledno, pobijedila fotelja – i zapošljavanje po dubini i širini, od bliskih srodnika do kumova i prijatelja. I to, nažalost, nije ništa neobično, barem ne za aktuelnu vladajuću većinu.
Da je gospođa Strujić-Harbić izgubila kompas, jasno oslikava i njena izjava za bh. medije, u kojoj je izašla iz ingerencija koje joj pripadaju. U želji da se dopadne lideru stranke, nadam se nepromišljeno, državu i bošnjački narod podređuje partijskom interesu. Tako nam objašnjava da je misija ministra vanjskih poslova da promoviše bošnjački narod, a ne sve narode i građansku državu koju bi trebalo da predstavlja.
No, to nije jedini kiks koji je ova poslanica napravila. Daleko veći predstavlja činjenica da, ponovo u želji da se dopadne svom lideru, pokušava da se miješa u politiku prijateljske nam države, susjedne Bosne i Hercegovine, namećući promjene u Vijeću ministara i ocjenjujući da gospodin Konaković loše vodi to ministarstvo.
Poredeći ga sa svojim liderom, možda smatra da je podrška Ervina Ibrahimovića Izraelu, pa čak i spremnost na naoružavanje Izraela dok se nad palestinskim narodom odvija genocid, model koji bi i Konaković trebalo da slijedi. Ili da mu možda sugerišu da treba i on, kao što to Mandić čini putem MVP-a kojim rukovodi njen lider, da čestita neustavni dan entitetu RS. Možda bi, u tom slučaju, trebalo da pita neformalnog lidera vlasti, gospodina Mandića, da joj pomogne u izboru novog ministra vanjskih poslova BiH.
Najporaznije je što ona, vjerovatno, smatra da joj to i pripada, jer BiH doživljava kao matičnu državu, a Sarajevo kao glavni grad, dok istovremeno ona i njena partija obnašaju najznačajnije funkcije u sopstvenoj domovini.
Ovim se svrstala u grupu istomišljenika sa Markom Kovačevićem i Dariom Vranešom – gdje, po svemu sudeći, i pripada.
Na kraju, cijela priča se svela na ono što građani odavno prepoznaju– riječi služe za trenutni efekat, a djela za očuvanje pozicije. Od teških poruka i istorijskih opomena do političkog svrstavanja uz Andriju Mandića, put je ispao iznenađujuće kratak. I tu više nema prostora za velika objašnjenja.
Kada se ono što se juče predstavljalo kao crvena linija danas bez zadrške pređe, onda nije problem u lapsusu ili lošem nastupu, već u svjesnom izboru. A taj izbor jasno pokazuje da su fotelja i partijska lojalnost ipak važniji od principa o kojima se tako glasno govori.
(Autor je osnivač Bošnjačkog demokratskog pokreta)
