Neki pojmovi, bez obzira koliko suštinski označavali nešto teško, zavisno od društvenih okolnosti mogu izazivati različite reakcije i asocijacije. Pripadnicima starijih generacija, koje su još uvijek čitale književna djela u originalu, a ne instant verzije, na pomen riječi zločin, vjerovatno bi na pamet prvo pao Dostojevski, sa svojim romanom Zločin i kazna. Trebalo bi da za svaki zločin postoji odgovarajuća kazna, ali je pitanje da li je takvo nešto u praksi sprovodljivo. O (ne)isplatljivosti zločina posebno ćemo govoriti.
Tragične devedesete godine prošlog vijeka i krvavi raspad bivše države, pokazali su koliko pojam zločin ima višestruko značenje. Od osnovnog, suvoparnog pravnog tumačenja, da je zločin vrsta najtežeg krivičnog djela kao što su ubistvo, veleizdaja i sl, pa do zločina protiv čovječnosti, genocida, kršenja običaja ratovanja, povreda Ženevske konvencije, silovanja, zločina mržnje itd. Uz ovo vrijedi dodati da je pravna teorija napravila iskorak. Došlo se do toga da se zločinom može smatrati povreda osnovnih ljudskih prava, odnosno „povreda drugome u najširem smislu“. Posljednjih godina u praksi je zaživio i pojam „zločin mržnje“ i uz njega „masovni zločin mržnje“. Zločin mržnje je i svojevrsni „zločin poruke“.
Kazne za zločine su se u raznim epohama i društvima sprovodile po pisanim i nepisanim zakonima. Obično je iznad svih lebdio strah od božje kazne, kao neke nadnaravne moralne kategorije, koju bi trebalo da poštuju svi članovi društva koji imaju jednog zajedničkog boga. Koliko je to u savremenom svijetu obesmišljeno vjerovatno nema potrebe komentarisati. Još manje za Crnu Goru, đe su predstavnici strane crkve, koji pokušavaju da klerikalizuju cijelu državu, za svece proglasili ratne zločince i zlikovce.
Naveli smo da je uz ubistvo i veleizdaja na listi najvećih krivičnih djela. Nije slučajno što je Dante Aligijeri, veliki pjesnik renesanse, izdajnike domovine smjestio u deveti krug pakla. Prvi crnogorski zakonici (nakon osnovnog zakona koji je ustanovio Ivan Crnojević), posebno se bave izdajom domovine.
U Stegi, odnosno u Zakoniku opščem crnogorskom i brdskom, Petra I Petrovića Njegoša, u članu trećem i četvrtom, navodi se između ostalog: „Ot dnevi današnjega i unapried ako bi se naša koji Crnogorac, oli koje selo, ali pleme, ili koja nahija, da bude izdajnik javnijem ili potajnijem načinom, takvoga svi jedinoglasno predaemo vječnome prokletstvu... Takvoga izdajnika uvijek ot sabora i obščestva našega otlučismo da česti i poščenja nema nego on i rod njegov da ostanet vo vjek u sramotu i bezčest, kako izdajnik vjere i zakona i hulitelj imena Božija i krvnik svega našega naroda... i vo vjek ovi izdajnik i njegov rod da nemaju česti ni poščenja ni ostale milosti nikakve, nego da budet kako rod kletvoprestupni i prijevarni, u nenavist svakomu i merzost.“
Najvažnija poruka Zakonika sv. Petra nalazi se u završnom, tideset trećem članu: „Dužnost svakoga sina otečestva veže i ponuđa da on bude vjeran i uzdan svojemu otečestvu i da ga ni jedno blago i bogatstvo od toga razdvojiti ne može, niti ga podmititi da se nazove izdajnik i nevjernik svoje braće i otečestva; u ovu se dužnost mi svikolici nahodimo, budući svi rođeni i vospitani u jednom otečestvu, ali po nesreći malo je nas koji ovu blaženu i svake česti i pohvale dostojnu dužnost poznajemo; daj bože! što bi ona u poznanje naše svima došla i što bi mi pravi sinovi i ljubitelji dražajšeg otečestva savokupno i nerazdvojeno i unaprijed mogli nazivati se. Po čemu i potrebno jest da kako sudci i upravitelji, tako i svaki koji na opštenarodnu svojega otečestva službu opredjeljen i postavljen budet, imade najpriđe učiniti zakletvu ot vjernosti po nižepisanom načinu, kako se to čini među svijem narodom i u sve velike i male države.“
U Zakoniku knjaza Danila kazne za izdajnike domovine su egzekutivne. U članovima šesnaest i sedamnaest se kaže: „Svaki izdajnik otečestva našega i naše braće, koji bi sa neprijateljima našijema dogovora imao, da zlo našoj zemlji učini, ili da narod pomutiti uzhoće ili mutiti počne, takovi će biti odma, dok se pred dva dostavjerna svjedoka dokaže, ognjem iz pušaka raznešen... Ovakvog izdajnika i krvnika otečestva našega može i najkrajnji Crnogorac i Brđanin ubiti, dok čuje da je izdajnik i da ga naša zemaljska vlast goni; koji li bi ovog izdajnika tajio ili ne kazao ili ne ubio pošto čuje i razumije da je izdajnik, toga treba isto kako i izdajnika ćerat i kastigat.“
Od današnjih kastiga o jadu smo se zabavili. Prodaju zemlju i mrze sve što ima predznak – crnogorsko. Kad pogledamo odredbe Stege i Zakonika prosto se nameće pitanje: Što bi danas ostalo od Crne Gore kad bi ovakvi zakoni važili? Da je normalna država, đe sve nije postavljeno naglavačke, važili bi zakoni kao svuda u svijetu. Ne bi se mogla izdaja domovine, rad za tuđe interese i „svetove“, smatrati demokratskim pitanjem i „oslobođenjem“. Još manje bi se sluganstvo tuđim centrima moći isticalo kao vrlina i služilo za otvoreno paradiranje i propagiranje rigidnih ideologija.
