Knjiga na 340 strana obuhvata dešavanja prvenstveno u Crnoj Gori u periodu od 2011. do početka ove godine, sa posebnim akcentom na politička previranja u našoj zemlji u susret parlamentarnim izborima koji su održani 31. avgusta 2020. godine.
U tekstovima je na argumentovan način opisan uticaj Srpske pravoslavne crkve, Republike Srbije i tamošnjih medija, koji su činili spregu sa pojedinim domaćim i radikalnim političkim partijama koje su djelovale na domaćem terenu.
Mandić je u više navrata opisao i razloge crnogorskog sunovrata, političkog i kako navodi svakog drugog, koji će ispaštati generacije bez obzira koliko sve ovo trajalo.
Mr Željko Rutović, publicista i teoretičar medijske kulture naslovio je svoj prikaz Mandićeve knjige Polemički bastadur. On će kazati:
-Na kulturi polemosa i kulturi dialogosa stasala je civilizacija vrle kritičke misli i odgovornosti za javnu riječ. Te nužne i dragocjene riječi demokratije i otvorenosti, kako u svojim antičkim korijenima, tako i danas, bijahu izložene raznim nekritičkim slušanjem, čitanjem, nerazumijevanjem. Uostalom i u krajnjem i očekivanim fenomenima pretpolitičkih i pretkulturalnih društava. Ali važnije od toga, ono što se pamti i ono što pokazuje progresu okrenuto, jeste djelatna snaga duha polemosa. Polemos kao zrenje intelektualnog društva, njegove esencije, njegove ontologije i gnoseologije. Polemos ispoljava i sukobljava ideje, stavove, mišljenja kao prirodne i nužne razlike pluralnog društva. Poništi ta polemička agora dominaciju jednog mišljenja, sučeli ga i sukobi sa drugim i drugojačijim. Na tim temeljima društva su evoluirala, edukujući i emancipujući populus, koliko to bijaše moguće, na susret s drugim licem medalje polemos je dekonstruisao mit, neupitanost i dogme jednog mišljenja.
Ostavljati pisane tragove o aktuelnosti vremena i njemu prateće događajnosti bijaše dragocjena civilizacijska građa za svakog narednog distanciranog tumača. Konvergencijom pisanih uvida-analiza, komentara u komparaciji sa dokumentaristikom, statistikom i pluralnom analitikom pruža se kvalifikovan osnov za fenomenološku i kulturološku rekonstrukciju određenog vremena. Brojnost i kvalifikovanost izvora otvoriće prostor ,,hladnijeg“ tumačenja prošlosti. Koliko li je tek nedostatak valjane građe otežao put istorijske događajnosti i uloge aktera u njemu.
Na uzoru polemosa i snage riječi kao logosa, kao spo-razumijevanja, kao argumentuma, kao povoda za civilizovani dialogos, Slavko Mandić-novinar, autor, publicista, već decenijama u javnom životu Crne Gore ubjedljivo svjedoči o značaju i važnosti njegovanja polemičkog duha jednog društva. Beskompromisno i hrabro, u svojoj novinarskoj radionici razlaže društvene događaje, pojave i fenomene.
Posmatra ih na izvoru, u srcu problema i njihovog (ne)mogućeg (ne)predvidivog posledičnog značenja. Slavko Mandić manirom oštrog i jasnog polemičkog duha, decenijama, ostavlja svoj profesiomalno-novinarski trag dostojnog tumača crnogorske političke zbilje.
Sadržajem, značenjem, odnosom uzroka i posledice, društveno-političkih fenomena ovom knjigom Mandić duboko secira najširi spektar negativne pojavne fenomenologije kako kaže ,,tamne strane crnogorske zbilje“. Stvari, događaje i ličnosti u rasponu od kafkijanske egzistencijalne drame pa do paradoksa svakodnevlja, razobličava, detabuizira, dovodeći ih u različite smisaone kontekste, odnosno apsurdno – besmislene uloge protagonista teksta koje u radnji i nakani Slavko Mandić razobličava.
Figuraciju analitičko-komentatorskog narativa autor beskompromisno sučeljava u izvoru problema, njegove socijalne neprirodnosti koja u posledici rezultatskog, koliko god to u momentumu, djelovalo i čudnim, ispostavlja čitav niz nelinearnih problemskih okvira. Podjednako individualiteta i kolektiviteta. Vodiće nas Mandić vertikalom rukopisa kroz sva mjesta obilježena grubim nacrtima neke nove društvene para-stvarnosti. Svježe i gotovo tragi-komični, slike političkih popova i litijaških eksperata, su-uočiće nas sa neprirodnošću kvazi-totaliteta koji nas arogantno i klerovelikonacionalno uvodi u sumrak post-realiteta. Kafkijanska dramaturgija u kojoj i epizodni likovi sebe protežiraju u glavne junake.
Manirizmom polemičara koji ne zatvara oči pred naletima svetosavskog kleronacionalizma Mandić svojom angažovanom publicistikom razobličava, ogoljuje, analizira i ukazuje na širok spektar negativnih eksternalija ustoličenja i promocije duha teokratske srednjovjekovne države. Na jasnoj diobnoj liniji svjetovnog i duhovnog, političkog i vanpolitičkog, nacionalnog i nacionalističkog autor beskompromisno žigoše svaki oblik urušavanja sekularnog i građanskog koncepta ustrojstva Crne Gore. Oštro ali ubjedljivo, otvoreno ali u duhu kodeksa i javnog interesa autor knjige nas veoma zorno vodi kroz predjele omeđene duhom populističko-političkog litijašenja kao providnog paravana u realizaciji stvarnih interesa velikosrpskog hegemonizma, napisao je u svojoj recenziji između ostalog Rutović.
On će još, preporučujući ovaj tekst čitaocima kazati da za neke nove mjere i nova vremena, kojima ova knjiga može značiti, ne piše Mandić u korist dnevnog profanog interesa, on to čini sa mjerom značenja za neko novo analizirajuće vrijeme. Ne traži on pri tom za svoju riječ niti zaklon, niti imunitet niti protekcionaški bonitet. Sa svojim žurnalističko-publicističkim svjetonazorom i ljudskim zborom i zorom, ostaje za svaku suprotnu polemičku riječ spreman. Složićemo se da frekventnost političkog života, brojnost aktera, interesa, vidljivog i još više nevidljivog, ometa metodološku koherentnost, kojoj je uprkos difuziji kolumnističke tematske inspiracije, Mandić ostao racionalan-uvezujući oko svoje spisateljske vertikale samu suštine negativne političke fenomenologije, jezgrovito, precizno i kvalifikovano artikulisane naslovom knjige: Politički popovi i litijaški eksperti. Možete politički i vjerski misliti shodno nazorima vaše slobode, (Mandić će reći, samo je ne zloupotrebljavajte) ali teško je prećutati istinitost autorove rečene formulacije koja je uostalom postala konkretan politički praksis parlamentarne većine, nakon izbora 30.avgusta 2020.godine. Radi preciznosti u duhu tumača i čitača ove vrijedne knjige, nije riječ o političkom, već teokratsko-pretpolitičkom praksisu, kojeg u podnaslovu knjige Mandić definiše kao-tamna strana crnogorske zbilje.
Objašnjavajući svoje viđenje knjige POLITIČKI POPOVI I LITIJAŠKI EKSPERTI, Tamna strana crnogorske zbiljeSreten Vujović, akademik DANU, književnik i književni kritičar u tekstu koji je naslovioProgovaranje u istorijskom trenutku za Crnu Goru kazaće da ćesavremeni čovjek pri pomenu publicistike biti uvjeren da ona podrazumijeva pisanje bilo kakvih napisa koji mogu biti aktualiteti od interesovanja za čitalačku publiku. Iskustva na našim prostorima često pokazuju da se publicistima imenuju ljudi koji u taj pojam trpaju mitomanske traume, lične ili kolektivne, ne vodeći računa o njihovoj zasnovanosti ili mogućnosti njihovog ovaploćenja u konkretnom, u ljudskom. Međutim, zbir tekstova Slavka Mandića pokazuje svu kompleksnost tog termina, jer publicistički tekstovi bi trebali da na analitičan način tretiraju tematiku koja je od značaja za javni i kulturni život! Engleski jezik poznaje i termin žurnalističko mišljenje ili opinion journalism, jer istinski poslenik u ovom pravcu iskazuje lični stav, ali onaj koji je zasnovan, ne samo na ličnom doživljaju i interperetaciji već i validnim dokazima ili onome što je dokazivo!
Svaki uman i častan čovjek se pita nakon nekog vremena koje bi trebalo značiti zaokruživanje jednog od životnih ciklusa, i nađe se u dilemi životne ispunjenosti i svrsishodnosti, ali ne pred sobom, jer taj hod kroz Sopstvo je časna putanja, već odogovornosti pred svojim potomstvom, koje ima pravo da ne robuje naslijeđenoj krivici, a što je u najnovije vrijeme u Crnoj Gori postao gotovo statusni simbol; kako obilježiti svoj život i odjenuti ga u egositičko ruho, počesto najsramnije moguće, ne vodeći pritom računa o onima koji dolaze i koji za takvu vrstu djelatnosti nijesu krivi. No samo uzvišenima je moguće shvatiti da se jednon u par stotina godina, a ponekad i više ima šansa „učestvovati u istoriji! Ta šansa i taj „krst“ je pripao generacijama, počev od osamdesetih godina pa na dalje! Rijetki iz javnog života su izdržali i ponijeli taj „teret“ časno! Uvjeran sam da ga Slavko Mandić još uvijek nosi na najčistiji mogući način! Knjiga Politički popovi i litijaški eksperti-Tamna strana crnogorske zbilje je samo insert iz bogatog opusa Mandića koji potvrđuje već rečeno!
Sa već pomenutom dilemom počinje Mandićeva ispovijest unuci Kseniji i samo će duboko samosvjestan čovjek posumnjati u svoj doprinos emancipaciji i doći u situaciju da čisto hrišćanski, iskušenički upita sebe da li je dovoljno učinio za dolazeće generacije i da preispita vlastitu „krivicu“: „Jesam li dijelom krivac? Sad mi je jasno da jesam.“ (mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa). Ove riječi istinski griješnik neće nikada izgovoriti! To će učiniti samo čovjek spreman da na svojim plećima ponese bol i muku kolektiviteta! Svjestan je Mandić da je ljudski otrpjeti bol, međutim „Sve što živi ožiljak ima…“ Naši ožiljci su od davnina i njima se na tkivu crnogorskog bića dodaju samo novi! Do kada?
Slavko Mandić progovara u istorijskom trenutku, kada su se mnogi iz akademske zajednice povukli u svoje bezbrižne brloge, uljuljkani privilegijama koje u konačnici imaju optužujući karakter! Međutim ta i takva zajednica, to „Mrtvo more“ će uvijek naći opravdanje za svoje licemjerstvo i šutnju, predstavljati sve kao neku vrstu „dalekovidosti“ ili „pragmatizma“, a u osnovi se nalazi čisti konformizam! Tome u prilog ide i naslov „Sve se može oprat do crn obraz“! Ovakvi stavovi djeluju otrežnjujuće za one koji imaju „uši da čuju“! Takvih je u ovoj masovnoj paranoidnoj situaciji, na žalost malo, u odnosu na populaciju! Ono što tješi, među mladim ljudima se budi otpor prema takvom stanju duha, ali ni ti mladi ljudi ne mogu mnogo učiniti i njihova energije će otići u prazno ukoliko ne budu imali podršku od prekaljenih boraca za „pravo čast i slobodu“, od onih koji su ih kroz vaspitno-obrazovni proces ubjeđivali da su njiihovi dobrotvori i čuvari njihove svijetle budućnosti! Od izdaje ovih principa ogavnija je samo zloupotreba mladog čovjeka od strane vlastite porodice, radi ličnog samoostvarenja, koje se nalazi u poistovjećivanju sa moćnicima, a zapravo ta i takva „vlastitost“ ostaje blijeda fleka na prljavom putu uspona Nečastivog!
Galerija likova koje Mandić slika, nijesu plod njegovih emocija, već objektivnog promišljanja izvedenog na osnovu analize djelovanja istih, a čiji portreti bude istovremeno i nevjericu i istinsko gađenje! Do koje mjere može da ide sunovrat morala, ako ga je uopšte i bilo? U tom smislu autor ove knjige pomno prati, pedantan je hroničar, a da bi bila podnošljivija sva „gubojedačka“ psihologija, pisac često zaogrće određene pasaže u beletrističko, pri čemu se uošte ne gubi snaga argumentovanosti! Kada govorimo o „Gubojedima“ teško da se može misliti o psihologiji takvih individua! Prije će biti da oni djeluju po principu energije vlastitog zla, zapisao je u svom slovu o knjizi, između ostalog, Vujović.
Knjiga će biti promovisana kada se za to steknu uslovi.
