U nastupajuću novu godinu crnogorsko društvo i Država Crna Gora evidentno je, ulaze nikada nepredvidivije, neizvjesnije i rizičnije.
Nakon 18 godina nezavisnosti, silne a u većini uprazno potrošene energije u lutanjima - nedovršenih i neiskrenih gradnji crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta, projektovane nekompletnosti i neutemeljenosti nacionalnih institucija, dirigovane izolacije i degradacije Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorskog jezika, zapuštenog školstva i nacionalne kulture, danas Crna Gora izgleda nalik onoj iz predreferendumskih godina.
Snažno je podijeljena oko strategijskih pitanja: pravaca razvoja i izbora budućeg puta. Nakon brojnih benefita u ličnim životima svakog njenog stanovnika u protekle gotovo dvije decenije, po zakonima logike izgleda posve apsurdno i nevjerovatno, ali kristalno istinito i sasvim očigledno - minimum trećina njenih stanovnika ne želi njeno postojanje.
Kako je moguće da ne registrujemo svježe i svakodnevne prezire, uvrede i ponižavanja
Trodecenijska vladavina jedne garniture ljudi, opterećene sopstvenim promjenama nacionalnih ideologija, nepotizmom u raspodjeli državnih funkcija, korupcijom i odsustvom strateškog nacionalnog programa, uz uporedo sprovođene hibridnih projekata specijalnog rata iz vana - a sve skupa naslonjeno na stare crnogorske pizme, ključni su faktori koji su generisali ovakvo nepovoljno stanje.
Odlazak sa vlasti DPS-ove političke garniture mnogi crnogorski nezavisni intelektualci su doživjeli kao olakšanje i početak nove etape razvoja Crne Gore. Istina bili su i oni (kojima i sam pripadam), koji su u promjenama 2020. godine predviđali početak novog kruga radikalnog urušavavanja zatečene krhke društvene i državne stabilnosti.
Zbog neizgrađenosti snažnih državnih institucija, niske političke a posebno nacionalne infrastrukture, stranih medija i njihove štetne propagande, odnosa SPC kojoj se daje što sama poželi a radi sve jače protiv interesa Države Crne Gore, mi - ovi drugi, smo pogodili razvoj procesa kojima danas naočigled normalnih bića svjedočimo.
Crnogorska ranjivost od uticaja iz vana
Sistematičan i istrajan rad instaliranih anticrnogorskih struktura iznutra, obilato potpomagan i finansiran iz Beograda i Moskve, za kratko vrijeme su Crnu Goru doveli do apsurdne situacije da pojavno ona sama sebe ne želi i sama odustaje od svoga bića.
Na bazi takvog stanja na tih i podmukao način stvoreni su uslovi u kojima će se sasvim brzo postaviti pitanje: zbog čega treba da postoji zemlja koja nema svoj rastući većinski narod, koji većinski ne govori svojim sopstvenim jezikom i koji odbacuje sopstvenu a prihvata tuđu a po mnogom aspektima nejevanđeljsku crkvu?
Uprkos ogromnim uloženim sredstvima iz vana, nameće se pitanje kako je moguće da je jedan stari, ponosni i uistinu slavni narod, kome su se kroz istoriju divili mnogo veći narodi, dozvolio ovo što su Crnogorci danas sebi dozvolili. Da li je uzrok našeg bespuća, neznavenost i neobjašnjivi mazohizam, potaknut našom malobrojnošću ili konvertitstvo i prodajna pohlepnost naših elita?
Zašto smo u većini danas, nedostojni sinovi i šćeri naših časnih predaka, koji se za sitne apanaže nikada nijesu prodavali niti predavali ni većim i opakijim zavojevačima kroz vjekove?
Odgovori na ova krucijalna pitanja su složeni, višeslojni i kompleksni i kao takvi traže duboke naučne, stručne i empirijske analize i dijagnoze. Ako izdržimo kao društvo i ovaj put ovako opaki i sinhronizovani nalet i preteknemo lomaču koju nam podlo i u rukavicama spremaju, imprerativno zbog budućih generacija trebaće utemeljeno odgovoriti na gornja pitanja.
Ciklično ponavljanje istorije
Izučavajući istoriju Crne Gore (posebno onu istinsku-nezvaničnu), zaključujem da nam se ove kritične zamke i zablude neumoljivo ciklično ponavljaju i to je činjenica koja treba da ozbiljno zabrine. Zašto Crnogorci ne umiju učiti ni na sopstvenim greškama, veliko je pitanje?
Kako je moguće da smo izdaju u Veljem ratu, izdaju za smrti na Bregalnici, izdaju okupacije Skadra, izdaju Mojkovačke epopeje, izdaju dogovornog mirnog raspada SFRJ i mnoge druge - zaboravili?
Zaboravili smo uprkos plaćenim hiljadama života najboljih rodoljuba i njihovih porodica.
Zaboravili smo izgleda nedavno i dvaput izgubljenu Državu 1918. i 1989. godine. A više puta izgubljene na mač i krv osvojene teritorije i izgubljenu ličnu i zajedničku imovinu, da i ne pominjem.
Umjesto da slavimo svoje, danas trčimo za tuđim i izmišljenim
Kako je moguće da smo pristanak na pogubne sankcije UN devedesetih i zablude dokazivanja vjernosti “braći” u nevoljama koje su sami kreirali, pristajali da budemo saučesnici u stravičnim ubijanjima: Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva?
Kako je moguće da ne registrujemo svježe i svakodnevne prezire, uvrede i ponižavanja, jer smo samo zbog naknadnog i prekasnog otriježnjavanja zauzvrat gledali kako nam pale zastavu na ambasadi, zvižde himni i reprezentacijama, preotimanju naše junake, naše svece, naše istorijske bitke i pobjede, pritom nam ponižavaju, prisvajaju i asimiluju stanovništvo i unutra i vani, samo što se ne odriče svojijeh prađedovskijeh korijena?
Kako ne vidimo da smo omraženi i uniženi, jer nas podlo zavodi iznutra dobro plaćena udružena političko-klerikalno-medijska peta kolona, koja sprema potpalu naše kuće?
Da ne idemo dalje u istoriju, vratimo se samo tridesetak godina unazad pa se prisjetimo kako su nas zaveli da prvi izađemo na ulice i zatražimo smjenu svoga časnog rukovodstva jer im nije željelo biti marioneta. Povjerovasmo im većinski tada da ćemo time navodno zaštitili ugrožene Srbe i Crnogorce na Kosovu i Metohiji. Nakon što smo besplatno i na ulici najprimitivnije, odradili posao izvođača tuđih projekata, a Crnogoraca potom nestalo u Metohiji, oni besramno izbrisaše pojam da su tamo i postojali Crnogorci, jer uvedoše zvaničnu sintagmu o jedino ugroženim kosovskim Srbima.
Potom Crna Gora u svoj svojoj materijalno-finansijskoj zaostalosti, odsvakuda prihvati četvrtinu srpskijeh izbjeglica od ukupnog broja svojih stanovnika. Toliko ne učinje nijedan narod drugome narodu u istorijama nacionalnih solidarnosti. Dadosmo im nesebično i hljeb i krov i posao, potom i pasoše, da bi danas ti isti i njihova đeca bili najveći zagovornici svekolike smrti crnogorske?!
Istinsko viteštvo u odbrani Crne Gore čestito pokazuju mnogi: Muslimani, Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi etnički necrnogorci
Gledamo ih danas kako čak iz skupštinskih klupa i ministarskih kabineta bezočno urnišu našu Državu, a njihovu spasiteljicu i udomiteljicu!
Pod plaštom nametnute nam mantre o eliminisanju podjela, koje oni sami izazivaju, pristadosmo zarad navodnog kućnog mira da nam legalizuju otetu crkvenu, sakralnu i kulturnu baštinu. Ali njima nikad dosta: sada je na red došlo otimajnje i naroda i crnogorskog jezika, da bi se potom lako došlo do glave Državi. To im je program i krajnji Cilj.
Sredstva u tome oni ne biraju. A za to ih imaju u izobilju. Po ugledu na Hitlerov fašizam i Putinov militarizam i ruski neoimperijalizam ide se paralelnim podlim metodama: zastrašiti, potkupiti, ćosićevski lažirati i falsifikovati. Nedostaje za sada samo posljednja opcija: ubiti. Ona je još neprimjenjiva jer trenutni političkovojni kontekst to ne omogućava.
Prevarni i dirigovani popis
Aktuelni procesi i krupne manipulacije oko popisa stanovništva su očigledni primjeri prethodnih zaključaka. Teza plasirana iz Srbije i to ne od bilo koga nego od njenog predsjednika, da je crnogorski popis srpski nacionalni interes, se filovala od “naših” novih političkih aktera, da nam hitno trebaju podaci o imovinama pojedinaca koja je otuđena od naroda, je rezultirao da se popis uopšte ne bavi imovinskim pitanjima.
Išćerivanje kontrolnih subjekata i mehanizama iz popisnih procedura je njihov kišobran za prevaru koja je ranije i van Crne Gore spremljena i projektovana.
Poručimo glasno i našim vanjskim partnerima krucijalnu istinu: padne li Crna Gora, pašće i BiH, pašće i Makedonija
Po uzoru na posljednje državne i izbore u: Nikšiću, Budvi, Podgorici, Šavniku, popis se apriori i primarno bavi nasilnim izmjenama i falsifikovanjima nacionalne, vjerske i jezičke strukture stanovništva, čime će se kao alatom mijenjati sistemske Ustavne norme Države Crne Gore i potom otvoriti put za njeno potpuno brisanje kao Džave. Sve po modelu sličnom Podgoričkoj skupštini iz 1918.
Na ovo upućuje moćna prosrpska agitacija uoči i tokom trajanja popisa. A smislen odgovor na ove štetne agitacije je izostao. Stoga rezultate ovoga popisa ne treba prihvatiti niti priznati, jer je isti sprovođen u nenormalnim i nefer uslovima.
Da li će ovo stanovište prihvatiti procrnogorske elite pitanje je? Ako je suditi po dosadašnjem djelovanju - u to ne vjerujem.
Interesantno, što više crnogorska opcija mazohistički ustupa, to se srpska opcija više žali da je navodno ugrožena. I tako u nedogled u krug u nametnutoj gebelsovskoj spirali njihovih neistina.
Sadašnji bunt u Srbiji zbog dovođenih glasača na izbore iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, niko ne povezuje sa stanjem kada se to isto juče radilo po vascijeloj Crnoj Gori. Ali niko ni ođe ni tamo da o tome ni zucne. Čak ni da poentira i kada ima sve servirano, nedavno poražena vlast sada tobože opozicija. Ne!
Samo je prisutna njena vječita kukavna (samo)odbrana, pravdanje i osjećaj nepostojeće imaginarne krivice zbog umišljene i vječite svesrpske (ne)sreće.
Ima li adekvatnog društvenog odgovora
Pitam se đe smo u svemu tome Mi kao društvo?
Đe nam je CANU?
Đe nam je Državni Univerzitet, đe su nam studenti i njihovi preplaćeni profesori?
Đe su nam brojne NVO i civilni sektor, koje obilato finansira ova Država?
Crnogorski rodoljubi stanimo u jedinstveni stroj nepopustljivog i čvrstog stava: Sve za Crnu Goru, Crnu Goru ni za šta!
Đe su nam građani?
Odveć se ne želim pitati: đe je crnogorska opozicija? Mislim da je svima jasno da njeno ponašanje i pristajanje na sve, uz jadno i blago otezanje tekućih procesa, zapravo skrivanje sopstvenih izdaja svega, pa čak i onih dostignuća što su ih zajedno sa građanima stvarali proteklih decenija.
Gašenje belvederske energije, muk zbog sramnog inaugurisanja Popa Mićovića, još sramnijeg potpisa tzv. Temeljnog ugovora, pristajanje na imaginarne popisne uslove, krupni su promašaji zbog kojih su izgubili legitimitet suverenističkih partija.
Ostali nabrojani subjekti evidentno je, još su u fazama neobjašnjivog i plaćenog spavanja. Spavaju oni nalik na mnoge što su prije vijeka, spavali dok su komitske čete umirale od gladi i studeni, po crnogorskim šumama boreći se za crnogorsku čast i obraz, slušajući jauke svojih ubijanih i mučenih majki, žena, sestara i đece, od ruku domaćih dželata, huškanih i plaćanih novcem izvanjaca.
Ovi sadašnji domaći anticrnogorski poklisari opet nam priželjkuju isti scenario. Umjesto da su te strašne lekcije odavno ugrađene u svijestima mladih generacija i u svim nacionalnim i školskim programima, da su trajno utemeljeni naši istinski junaci i heroine, mi ih danas (naše junake i heroine), većinski ne poznajemo i ne prepoznajemo.
Umjesto da slavimo svoje, danas trčimo za tuđim i izmišljenim, koji ne samo da nemaju i nijesu imali, nikakve veze sa ovim prostorom, nego ni u čemu čak i ne liče na naše.
Slavni general Jovo Kapičić, (slava mu i na onom svijetu), mudro reče: “Crna Gora rađa vitezove ili ništa robe”. Danas je vitezova mnogo manje i to je još jedan naš veliki problem.
Ali srećom ima jedna važna i dobra istrajnost - istinsko viteštvo u odbrani Crne Gore čestito pokazuju mnogi: Muslimani, Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi etnički necrnogorci. To je momenat koji hrabri i raduje, da sva borba istinskih crnogorskih patriota i suverenista nije i neće biti uzaludna.
Budemo li, poput velikih nacija, umjeli ih istinski prihvatiti kao braću i njihovu procrnogorsku energiju artikulisati u jedinstveni Front za Crnu Goru uspjećemo i ovaj put da se odupremo prevarnoj pošasti. Ako i tu njihovu ispruženu ruku iskreno ne prihvatimo, ostaćemo na ovaj ili onaj način bez njih.
U tom slučaju bojim se, a zbog posljedica koje će nastati, buduće crnogorske šćeri i sinovi nam to neće nikada oprostiti, kao i sve druge ispuštene i propuštene prilike kada smo mogli smisleno urediti poredak u kući.
Stoga, svi iskreni crnogorski partioti i rodoljubi, svih vjera i narodnosti: stanimo u jedinstveni stroj javnog, nepopustljivog i čvrstog stava: Sve za Crnu Goru, Crnu Goru ni za šta!
Poručimo glasno i našim vanjskim partnerima krucijalnu istinu: padne li Crna Gora, pašće i BiH, pašće i Makedonija, a onda će redom padati mukom stvarana arhitektura kompletnog regiona.
Upamtimo za vazda: bez zajedničke Domovine postaćemo tužna, prezrena i bezimena skupina, čijim će životima, imovinom i imenom raspolagati i gospodariti izvanjci i mrzitelji svega crnogorskog!
U pamet se…!
(Autor je jedan od osnivača Crnogorske evropske partije i član Predśedništva te stranke)
