Zamislimo investicionog bankara koji karijeru u jednom od globalnih finansijskih centara zamjenjuje naizgled mirnim životom u malom mjestu. Vozeći se prema novom domu prolazi pored imanja kroz koje mještanin vodi konja, obraća se i pita gdje može sebi da nabavi takvog.
Vlasnik iznenađen pitanjem pokušava da procijeni kako odgovoriti neznancu da ne zažali zbog razdvajanja od drage životinje, ali ni zbog propuštanja jedinstvene prilike da proda konja za kojeg nikada ne bi ni pomislio da će neko ponuditi novac.
Konj je bolestan, star i ni približno izdržljiv kao nekad, ali stranac ne djeluje kao neko ko to može odmah da uoči. Mještanin odgovara da je konj već prodat i da će ujutru doći po njega kupac s kojim je, kako pojašnjava, dogovorio da cijena bude 500 eura. Nekadašnji bankar odlučuje da ponudi 600. Mještanin pristaje – jer ugovorene prodaje nije ni bilo. Ovaj, ne želeći da stvar prepusti slučaju, nudi da odmah dâ novac. Mještanin uzima novčanice i dogovara gdje i kada će mu dovesti konja.
Na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme bankar dočekuje mještanina koji saopštava da je konj mrtav. Upitan da vrati novac, on objašnjava da ga je juče potrošio vraćajući dugove, a da ga je ovaj prizor zatekao jutros. Bankar insistira da preuzme konja. Zbunjeni mještanin odlučuje da mu preda mrtvu životinju, prije svega da bi ga uvjerio da je njegova priča istinita.
Nakon nekoliko dana bankar i mještanin se srijeću, a prilika da se odgonetne misterija kupovine mrtve životinje se ne propušta. Bankar objašnjava da je iste noći u pabu u susjednom gradiću napravio igru na sreću tako što je tokom svirke prodavao tikete za lutriju po cijeni od tri eura, najavivši da će biti izvučen samo jedan i da je konj glavna nagrada. U prepunom pabu prodao je više od 300 tiketa koje je napravio uz pomoć kućnog štampača.
Na pitanje da li se neko pobunio kada je shvatio da je obmanuo toliko ljudi odgovorilo je da je nezadovoljan bio jedino „srećni dobitnik“ koji je jutro kasnije došao da preuzme osvojenu premiju, umjesto koje mu je upućena razočaravajuća vijest. Kako bi umanjio njegov očaj i bijes bankar je odlučio da mu vrati ona tri eura koje je potrošio na kupovinu tiketa.
Mještanin je konja u posljednjim satima života prodao za 600 eura, iako za to nije bilo realnog tržišnog osnova. Bankar je od prodaje tiketa zaradio sumu višu od 900 eura, umanjenu za ona tri koja je vratio nesuđenom srećnom dobitniku. Učesnici lutrije jednostavno su uvjereni da nijesu imali sreće. Nepravda prema dobitniku premije ispravljena je refundiranjem cijene tiketa.
U ovoj zajednici nije stvorena nikakva nova vrijednost, a novac su zaradili samo mali i veliki manipulator – jedan bez namjere da profitira na nečemu bezvrijednom, već samo na precijenjenom, a drugi upravo sa namjerom da iz velikog broja sitnih gubitaka generiše sopstveni profit.
Svijest da konja ne bi bilo moguće prodati nikome ko bi znao da procijeni njegovo stanje uslovila je potrebu definisanja njegove cijene zasnovane isključivo na fiktivnoj tražnji. Cijena od 600 eura za takvog konja mogla je biti prihvaćena samo u slučaju nedostatka dovoljnog broja informacija o ponudi ili ukoliko se uoči šansa za ostvarivanje dodatne zarade.
No, to je i najbezazleniji dio ove priče koja može imati bezbroj varijacija kao primjer dobrog snalaženja u problematičnoj situaciji, ali će uvijek poslužiti da naglasi kako se ni iz čega može stvoriti precijenjeno bogatstvo na nepostojećim osnovama. Bankarova kupovina sama po sebi navodi na priču o stvaranju strukturisanih proizvoda potpomognutih nečim što nema nikakvu vrijednost, a što se prodaje mnoštvu investitora.
Nakon što na osnovu tako uvećanih vrijednosti dođe do rasta berzanskih indeksa, rast berze se usporava, a oni koji su iskoristili povoljan trenutak se povlače, ostavljajući sitne gubitke velikom broju pojedinačnih malih investitora.
Kada nakon štete koja je neminovna posljedica takvog prenaduvavanja pojedinih tržišnih segmenata pojedine države, odnosno veliki sistemi poput Evropske unije odluče da se umiješaju kao regulatori, uslijedi niz donošenja odluka potpuno suprotsnim tržišnim pravilima, kao rezultat davanja prednosti sigurnost nad slobodom.
Nije prošlo baš toliko vremena od prethodne krize da se zaboravi da je bila uslovljena transferima nagomilanih dugova koji su se nalazili u bilansima stanja banaka na finansijsku imovinu koju su upisali investitori širom svijeta. Ovakav vid emisije hartije od vrijednosti načelno nije loš, već njegov uspjeh zavisi od kvaliteta i solventnosti transformisanih zajmova.
Nakon svega što je finansijski najnepredvidljivija 2020. godina donijela dodatnu štetu stvara identičan odgovor na krizu likvidnosti koja još nije poprimila konačan oblik, jer će se stvarna tražnja realno mjeriti tek onda kada ograničavanje kretanja ne bude dominantan faktor.
Davanje identičnog odgovora na krizu 2009. i 2021. zapravo samo naglašava nepovezanost realne ekonomije i finansijskih tržišta na kojima institucije pokušavaju da pronađu spas. Beživotni konj kojim se trgovalo na početku priče zapravo su programi otkupa obveznica koji se zbog nepotpunih procjena u nedogled produžavaju.
Finansijsku krizu koja je još u nastajanju pandemija je samo ubrzala i učinila vidljivijom. U priči o prodaji konja institucije se ponašaju poput vlasnika konja koji je, prije nego što ga je zaista prodao, potrošio novac koji je zapravo tek trebalo da zaradi.
Sa druge strane institucije imaju i pojedine odlike bankara iz ove priče – one pokušavaju da ubiranjem sitnih prihoda, što su u ovom slučaju uvećani ili novi nameti, umjesto iz produktivnosti, ubiraju sredstva za pokrivanje deficita. Bankar se i u investicionoj banci i u mjesnom pabu poslužio istim principima – zaradi na premijama malih investitora i, uprkos tome što je došlo do ogromne razlike u njegovoj zaradi, nije došlo do promjene principa, upravo kao što ni pandemija nije transformisala pristup vlada i banaka.
Likovi u ovoj priči su izmišljeni, ali svaka sličnost sa stvarnim događajima, pojavama i institucijama je namjerna.
Nastaviće se...
