Vrijeme neposredno nakon Prvog svjetskog rata, tada nazvanog Veliki rat, za koji se vjerovalo da je okončao sve bitke za sva vremena, a koji je odnio 10 miliona života i ostavio oko osam miliona invalida, kao da je govorilo da su sukobi zauvijek postali dio prošlosti i da više niko neće imati povoda da im se vrati, jer je na raskrsnici čovječanstva stajao samo jedan putokaz – da se ide naprijed, ali bez upozorenja da taj put vodi ka dubokim krizama, podijeljenosti, mržnji i fašizmu. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata došlo je do pojave španskog gripa – snažne epidemije plućne bolesti koja se širila godinama i za to vrijeme usmrtila više od 50 miliona ljudi. Život u Sjedinjenim Američkim Državama tog doba obilježila je zabrana proizvodnje, prodaje i transporta alkoholnih pića – prohibicija.
Ipak, dvadesete je obilježio snažan ekonomski rast zahvaljujući kojem je nastala potrošnja u savremenom obliku, koja je bila zasnovana na inovacijama – proizvodima i uslugama koji do tada nijesu postojali, koji su se kupovali zato što su konkurentniji i bolje promovisani od drugih. Radio-aparati i drugi uređaji polako su ulazili u domove širom zapadnog svijeta, a na ulicama su se sve češće mogli vidjeti automobili.
Osim onoga što se stvarno proizvodilo na cijeni je bilo i ono što je svemu davalo dodatnu vrijednost – oglašavanje i marketing, industrija u industriji koja je tada dobila jasno definisane principe, a onima koji su je dobro poznavali donijela mnogo novca i, u kombinaciji sa naglim rastom tražnje za industrijskim proizvodima, kao i dinamičnim razvojem novih vrsta bankarstva, popularnosti uslužnog zanatstva i ugostiteljstva, pomogla u stvaranju moderne američke privrede, pretvarajući SAD u vodeću ekonomsku silu, koja se sve više razlikovala od evropskih društava. Dok je u Rusiji gotovo sedam decenija nakon objavljivanja Komunističkog manifesta neka partija sa neskrivenom marksističkom orijentacijom – Boljševička partija – došla na vlast, komunistički pokreti u Berlinu i širom Bavarske su sve više potiskivani.
Bilo da vam je ovo podjsećanje na vrijeme od Velikog Getsbija do Velike depresije zvučalo kao opis epohe čiji je savremenik bilo dragocjeno biti ili vjerujete da je bolje imati dovoljno sreće pa ne živjeti u tom vremenu, bez obzira na to kakav utisak o dvadesetima imali – ipak živite upravo u dvadesetim.
Prekookeansko povezivanje posebno je usporila činjenica da SAD nijesu ratifikovale Versajski ugovor nakon kojeg bi ušle u Ligu naroda, što je usporilo taj međunarodni projekat. Zbog nemogućnosti da pokrije troškove obnove, tadašnja Vajmarska Republika suočila se sa ogromnom inflacijom od 21 odsto na dnevnom nivou, prouzrokovanom doštampavanjem novca. Za samo pola godine američki dolar je u odnosu na njemačku marku uvećao vrijednost čak 117 puta. Hiperinflacija koja je bila ključni uzrok nezadovoljstva miliona građana otvorila je prostor podršci fašizmu.
Sa druge strane Atlantika vrijednost kapitala uvećavala se do tada neviđenom brzinom, a kupovanje hartija od vrijednosti bilo je dozvoljeno uz izuzetno mali procenat pokrića. Sve popularnije bilo je zaduživanje da bi se trgovalo na berzi, što je dovelo do stvaranja špekulativnih balona čije je pucanje uslijedilo 1929. godine kroz domino-efekat na globalnu ekonomiju nakon izbijanja Velike depresije, koja je rezultirala kolapsom privrede, masovnom nezaposlenošću, drastičnim padom potrošnje i snažnom deflacijom.
Bilo da vam je ovo podjsećanje na vrijeme od Velikog Getsbija do Velike depresije zvučalo kao opis epohe čiji je savremenik bilo dragocjeno biti ili vjerujete da je bolje imati dovoljno sreće pa ne živjeti u tom vremenu, bez obzira na to kakav utisak o dvadesetima imali – ipak živite upravo u dvadesetim. Samo deceniju-dvije unazad, iako već odavno nije bilo onih koji su se mogli dobro sjećati tog vremena, kada bismo izgovorili „dvadesete“, time bi se označavala treća decenija dvadesetog vijeka, period između dvaju svjetskih ratova. Danas naziv „dvadesete“ tek ulazi u govor kao odrednica za vrijeme u kojem živimo, što će kasnije postajati sve učestalije.
Nakon devedesetih, koje ostatak svijeta pamti po pojavi prvih kućnih internet konekcija, a na ovim prostorima žalimo što su postojale, jezičke konstrukcije nijesu dozvoljavale da vrijeme u kojem živimo i godine unutar posjednjih decenija grupišemo zajedničkim nazivima, a da oni ne zvuče kao jezičke vratolomije. Dvadesete su prve u ovom vijeku čiji je naziv jednostavan, ali u kojima je sve komplikovano.
Kao što je bio slučaj i vijek unazad, danas svjedočimo širenju zaraze koja uzrokuje plućno oboljenje, tržišnim trendovima koji su posljedica fiktivnih radnji i oslanjanja privrede na tercijarni sektor, doštampavanju novca, enormnoj prezaduženosti i domaćinstava i država, od nule početoj borbi za prava žena, rastućoj nezaposlenosti, izraženoj netrpeljivosti, povampirenom fašizmu i neskrivenom anti-antifašizmu.
Između jednih i drugih dvadesetih svijet je vidio nekoliko velikih tržišnih potresa od kojih se današnje generacije mogu sjećati naftnog šoka 1970-ih i, još bliže, finansijskog kraha 2008. godine. Sve međuratne i poslijeratne krize pokazale su da se, prije ili kasnije, uvijek pronađe institucionalni odgovor kojim se one, iako u poodmakloj fazi, zaustavljaju, a zatim se stvaraju uslovi za oporavak, povećanje produktivnosti i smanjenje nejednakosti. To je, u većoj ili manjoj mjeri, uspjelo svakog puta. Problem je u tome što su takve mjere bile uvod u nove krahove i što smo, neprestano romantizujući pretkrizne godine, za cilj postavili neodrživ odnos ključnih parametara.
