Kada se u srcu Evrope, u 21. vijeku, usred države koja se ponosi svojim antifašističkim nasljeđem, pojavi spomenik čovjeku čije su ruke natopljene krvlju nevinih, to nije samo sramota, to je otvorena rana na tijelu pravde, morala i istorije.
Podizanje spomenika Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana nije samo čin revizionizma, to je namjerno gaženje po kostima hiljada žrtava, posebno bošnjačkih civila duž doline Lima, koji su stradali pod njegovom komandom.
Istorija se ne pere bronzom: Pavle Đurišić bio je komandant četničkih formacija koje su, pod krinkom borbe za “srpski narod”, vršile masovne pokolje nad Bošnjacima i Muslimanima u Crnoj Gori, Sandžaku i istočnoj Bosni. Nije to bila vojska časti, već oružana ruka etničkog čišćenja, zapisana u arhivima i sjećanju preživjelih.
Njegov lik izliven u bronzi nije simbol tradicije, nego poruka da zločin može biti slavljen ako se uklopi u nečiju ideološku sliku prošlosti.
Ako danas prećutimo Pavla Đurišića, sutra će neko tražiti ulicu za Dimitrija Ljotića, a prekosutra školu po imenu Milana Nedića
Da bi razmjer ovog čina bio jasan, zamislimo hipotetičku situaciju:
U Minhenu, 2025. godine, gradske vlasti dopuste da se podigne spomenik Rudolfu Hössu, komandantu koncentracionog logora Auschwitz-Birkenau, odgovornom za smrt preko milion i sto hiljada ljudi, većinom Jevreja, Roma, Poljaka i političkih zatvorenika.
Takav čin ne bi bio samo uvreda za Njemačku, već bi izazvao globalni skandal, diplomatske proteste i vjerovatno krivične postupke.
A mi, u Crnoj Gori, svjedočimo nečemu suštinski istom, veličanju čovjeka čije su žrtve samo zato što su bile druge vjere ili nacije, završile u jamama i na zgarištima svojih domova.
53
Ovo nije samo lokalni problem Berana. Ovo je test za cijelu Crnu Goru. Da li smo spremni ustati protiv istorijskog revizionizma ili ćemo, radi “mira u kući”, pustiti da se po našim trgovima i selima šetaju bronzani simboli genocidne ideologije.
Jer, ako danas prećutimo Pavla Đurišića, sutra će neko tražiti ulicu za Dimitrija Ljotića, a prekosutra školu po imenu Milana Nedića. A tada, antifašistička tradicija Crne Gore biće tek fusnota u udžbeniku, fusnota koju djeca više neće čitati.
Kao Bošnjaci, kao demokratsko društvo, kao ljudi, imamo obavezu reći NE. Ne zaboravu, ne relativizaciji, ne lažnoj istoriji.
Spomenici su ogledalo društva. Ako u njemu vidimo ratnog zločinca, onda to nije ogledalo koje pokazuje nas, nego ogledalo koje pokazuje koliko smo dozvolili da nas prošlost zarobi.
(Autor je koordinator mladih Bošnjačkog demokratskog pokreta)
