Kulturni reljef Crne Gore doživio je katastrofalne izmjene u posljednje tri decenije pored „živih“ institucija koje su trebale da se pobrinu da se to ne dogodi. Tako da će njihovo djelovanje ostati da se pamti kao „institucionalno zlopamćenje“. Zahvaljujući ljudskoj ruci devastatora koje je vodila ideja „obnove“ crnogorske kulturne baštine smišljena od vrha SPC u Crnoj Gori.
1U tim radovima na „obnovi“ najviše je stradala zaštićena sakralna arhitektura, koja je jedan od najbitnijih segmenata kulturne baštine Crne Gore. To je baština koja je da napomenemo bila obnovljena nakon zemljotresa 1979, naporima i sredstvima Crne Gore i cijelog svijeta, pod nadzorom međunarodne organizacije za zaštitu kulturnih dobara UNESCO.
Autentičnost ovih sakralnih objekata uglavnom se mijenjala korišćenjem modernih materijala i građevinskih tehnika, posebno eloksirana bravarije koja je očigledno bila prirasla srcu vrhovnicima SPC. I ne samo to: kamen sa vjekovnom patinom se "pjeskarenjem" izbjeljuje, ručno klesane kamene ploče sve se više zamjenjuju onima od armiranog betona, a koriste se i ostale savremene blagodeti - mermera, laminata, industrijska stolarija...
I unutrašnjost se sređuje po novokomponovanim istorijskim aršinima koje diktira SPC: rade se novi ikonostasi, freske, živopisi, mozaici... Najčešće su islikani bez uvažavanja kulturno - istorijskog konteksta, oslonjeni na kvazivizantijsku estetiku od priučenih ili amaterskih neimara. Koji, jel'te, vole da nezakonito rade na zakonom zaštićenoj kulturnoj baštini. Pod zaštitom SPC. I neradom institucija.
U tom neimarskom poletu kao problem na kulturnim dobrima pojavljuje se i donatorstvo. Naime SPC je bila počela da praktikuje da se ime onoga ko izdašno priloži za crkvu ukleše ili napiše na što vidnijem mjestu. Tako da danas crnogorska kulturna baština baštini i mnogobrojna imena donatora nelegalno upisana na zakonom zaštićenim spomenicima kulture.
Kao specijalnost crkveno građevinskog preporoda pojavila se i izgradnja konaka. Naravno, bez valjane dokumentacije kako tada tako i danas. Novi konaci po gabaritu i oblikovanju (tip hotela - pansiona), neprimjerenim sakralnim kompleksima kao i objektivnim potrebama monaštva.
Kao primjer za to uzima se manastir Ostrog. Kompletan spomenički kompleks, Donji i Gornji manastir, novim konacima doživljava improvizatorsku urbanizaciju, koja blizinom i obimom izgrađenih objekata, njhovim stilom i arhitektonskim rukopisom ugrožava originalnost i neponovljivost Ostroškog manastira.
Novi stil konaka u neposrednoj blizini Gornjeg manastira Ostrog i sadržinski i funkcionalno i arhitektonski degradira Manastir. Stručna javnost je iznosila mišljenje da ovim činjenjem manastir gubi religijsko - isposničku duhovnost i da ovim činjenjima SPC komercijalizuje kult Sv. Vasilija Ostroškog.
Konačno se nakon tri decenije devastatorskih aktivnosti na crnogorskoj kulturnoj baštini danas nekako probilo mišljenje kod zainteresovane javnosti da je kroz nelegalne konzervatorske i restauratorske radove i druge zahvate na sakralnim objektima, unošenjem novih elemenata koji nijesu svojstveni i primjereni autohtonoj graditeljskoj i uopšte kulturnoj baštini Crne Gore, a pod izgovorom privođenja objekta bogoslužbenim funkcijama, SPC namjerno mijenjala ili nastojala trajno izmjeniti njihova prepoznatljiva istorijska i kulturna svojstva i osobenosti.
Uprkos SPC popovima i institucionalnom zlopamćenju ostali su mnogi tragovi toga činjenja, katastrofalnog po crnogorsku kulturnu baštinu. U jednom izvještaju prije dvadesetak godina rad institucija koje su se bavile zaštitom crnogorske kulturne baštine je bio ocijenjen ovako:
"Svojom neorganizovanošću, inertnošću u postupanju, neefikasnošću u preduzimanju mjera i nepravilnostima u radu, neposredno su pospješili neprimjerene i nelegalne aktivnosti prema spomeničkim jedinicama".
Rekli bismo kao da je za institucije vrijeme stalo jer to stanje ni danas nije bolje. Iako se danas na crnogorskoj kulturnoj baštini nelegalno gradi i razgrađuje na sve strane institucije i nova kadrovska rješenja na njihovom čelu ne propuštaju priliku da se u nju kunu. Puni su im govori crnogorske kulturne baštine - u nestajanju i obećanja da će se pobrinuti za nju. Kako sada izgleda počeće da se primjenjuju nove tehnike izliječenja tog katastrofalnog stanja kulturnih dobara kao kiropraktika, gatanja u pasulj, gledanja u čarobne kugle.
Uvodiće se očigledno nove tehnike i znanja u svrhu brige o crnogorskoj kulturnoj baštini. Najavljuje se povećani stepen brige, mada možda nije loše da se u toj brizi nadležni ne budu previše oslanjali na ovo institucionalno zlopamćenje iz proteklih trideset godina. Jer onda se, sva je prilika, crnogorskoj kulturnoj baštini opet ne piše dobro.
